VITALS: (Nažalost) istinita ljudska priča
„Vitals” je nova mini dokumentarna serija koja je 7. veljače izlašla na HBO-u. S radnjom u Covid-19 bolnici smještenoj u Barceloni, pokazuje nam svakodnevni, ne tako idilični život koji je popratio ovu turobnu pandemiju. Ulaskom u živote radnika na prvoj crti, shvaćamo koliko je odricanja, ljubavi i tuge potrebno da se očuva jedan čovjek. Ono o čemu čitamo, sada imamo priliku i vidjeti, a prizori ponekad nisu za one mekog srca.
Radnici s prve crte u vrijeme pandemije
U radnji pratimo uglavnom medicinske tehničarke, uz nekolicinu liječnika koji se pojavljuju kroz dane. Nema intervjua, nema pripovjedača, samo tijek misli o jednom prosječnom danu u periodu prvog i najrestriktivnijeg lockdowna u Španjolskoj. Kadrovi koji se izmjenjuju pomalo su nerealni – potpuno prazne ulice Barcelone koje su donedavno bile ispunjene tisućama građana i barem još toliko turista. Sad jedino što vidimo su dva bicikla i dvije radnice koje putuju u svoju dvanaestosatnu smjenu. Bez pogovora i bez drame, jedini dijalog je pozitivno usmjeren na to kako će tog dana vidjeti svoje pacijente i kakav su napredak tog dana ostvarili.
Smjene im i predugo traju, a to dolazi pod cijenu toga da malo viđaju svoje obitelji. Kad ih vide, u pomalo ekstatičnom raspoloženju, imam osjećaj da je svaki dan slavlje. Pozitiva koja zrači za obiteljskom večerom među ljudima koji su vidjeli i proživjeli grozote ove bolesti, u najmanju je ruku inspirirajuća. Kod ovog dokumentarca nema ništa negativno u samim ljudima. Isključivo loše što vidimo je bolest, kojoj su svi determinirani stati na kraj.
Oporavak, borba i nada
S druge strane imamo nekolicinu pacijenata. Neki na intenzivnom odjelu, neki na otvorenom. Bračni supružnici jedni s drugima. Muškarac koji je izašao iz kome nakon 40 dana i uči ponovno govoriti. Njegovo prvo “volim te” supruzi preko videopoziva je nevjerojatan kadar. Čestitke sa slikama koje pristižu voljenim bakama i djedovima – gledajući njihove reakcije, teško je obuzdati suze. Ključna riječ ovdje, kao i za prethodnu skupinu ljudi, je borba. Parafrazirajući jednog od liječnika – u strahu od nepoznatog, najopasniji strah javlja se od smrti, a njemu je jedini lijek nada. Prijateljstva koja nastaju između pacijenata i osoblja ključni su primjer toga, a zajedničkom borbom i nadom, mnogi su se izliječili.
Bilo bi ljepše ovaj dokumentarac pogledati u vremenima kad će ova kriza biti daleko iza nas. Ipak, sad smo tu gdje jesmo, a ova istinita ljudska priča ne može biti bliže našoj stvarnosti. Ignorirani simptomi svega što je društvo pretrpjelo kao posljedicu lakše će se izgurati vidjevši kako postoje i oni koji su od nas gore prošli, a bore se bolje nego mi. Na koncu, iako je mnogo emotivnih i teških scena projicirano, ovu dokumentarnu seriju svakako ne bih nazvala tužnom. Dapače, ona je poprilično feel-good. Premda ne prati nikakve ključne događaje, već samo sitne priče pomaknute svakodnevice, uhvatila sam se da želim znati još, vidjeti još, i ukrasti još poneki sladak trenutak ovim hrabrim ljudima koji će i mene motivirati da guram dalje. Stoga, bilo se teško natjerati na ovo ili ne, preporučujem ovo kao obavezno štivo za mali preodgoj naše perspektive na svijet.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
