Vlasta Popić: Od undergrounda do perjanice hrvatske indie scene
Davnom se čini jesen 2007., kada se formirala varaždinska trojka Vlasta Popić, za koju danas sa sigurnošću tvrdim da se radi o jednom od najkvalitetnijih bendova domaće alternativne scene. U originalnom sastavu, u startu pojavom skromnije, iako od samih početaka glazbeno odrješito i energično, u noise avanturu kreću Ivan Ščapec (Ivča), Tena Rak i Dražen Hižak. Baš kao i mnogi, na prvi spomen benda teško se ne priupitati tko je ili što sama Vlasta Popić? Međutim, do danas se čini da se to ime nije demistificiralo, niti se realnije iskristalizirala osoba koja se eventualno krije iza njega. Sam tekstopisac i glavni vokal benda, Ščapec u jednom intervjuu navodi da ime benda nije važno, ali ipak postoji neka anegdota o kojoj nema pisanih zapisa. Jedino što je poznato jest da se radi o „jednoj ženi koja ne zna, ili ne želi, raditi svoj posao“. Ipak, ono što je bitnije od priče oko imena jest činjenica da bend Vlasta Popić zna raditi svoj posao. Radi ga privrženo, utirući u scenu punu komercijalnog rocka i pitkih tekstova svoj autentični izričaj.
Ostatak benda u sastavu kakvom ga danas poznajemo čine Tena Rak na bubnjevima i back vokalima te basist Dimitrij Petrović (Mišo, inače bubnjar zagrebačkog benda Radost!) koji se bendu priključio 2013. Četiri bendovske godine unazad, mladenačka energija skupljala se, rasipala i sažimala. Sve to u potrazi za idealnim omjerom buke instrumenata i snage tekstova. Kako na početcima biva, snažnom autorskom izričaju su se potkradali coveri, sve od Arctic Monkeysa, The Curea, pa do beogradskog Repetitora. Sve do kraja 2009., kada granice zapažanja benda izmiču granicama Varaždina, a 2010. izlazi i prvi EP – “Najjača ultimativna mašina za ubijanje” (NUMU). Simpatični i pomalo nevini cover EP-ja (ilustracija srca i tratinčica) dao bi naslutiti da se radi o nježnoj, razigranoj glazbi, što ona i jest samo na jedan drugačiji i glasni punk-noise način. NUMU u svoje četiri pjesme daje dobar uvid u prašnjave garažne početke benda i crtu bunta koja se provlači kroz sljedeća dva albuma. Od uvodne On je sada sasvim drugi čovjek jasno je da se radi o energiji koju vode odriješiti gitarski riffovi, popraćeni specifičnim Ivčinim vokalom. Ipak, dominantna kulminacija se događa na pjesmi Pokret, koja će se dvije godine poslije naći i na albumu prvijencu.
Vrijeme “Najjače ultimativne mašine za ubijanje” za Vlastu je značilo postepeno širenje ‘buke’. Ta godina ostaje u znaku prvih većih koncerata i nagrada za demo bendove. Počevši od pobjede na Mak festivalu (Koprivnica) i drugog mjesta na HGF demo festu, pa sve do velikog uspjeha ulaskom na finale poznatog banjalučkog Jelen Demofesta, gdje se Vlasta Popić natjecala s 370 bendova iz cijele regije. Osim navedenog, bend je početkom 2011. godine zaslužio titulu ‘naj demo-benda’, po izboru čitatelja portala Terapija.net. Vjetar u leđa uzima maha i bend počinje biti zapažen i ovećim koncertnim izdanjima. U Zagrebu slijede koncerti na kojima bend sudjeluje više-manje kao ‘opening act’ – koncert s Repetitorom, Goriborom i zagrebačkim Hemendexom. Koncert s Hemendexom biva proglašen koncertom godine po mišljenju kritičara portala Terapija.net. Stvari se dodatno zahuktavaju pobjedom benda na Šumadijskom demofestu u Kragujevcu gdje osvajaju snimanje i izdavanje albuma, što će i preodrediti srpski SKC Kragujevac za izdavačku kuću albuma prvijenca.
“Za očnjake” izlazi u studenom 2011. pod producentskom palicom Borisa Mladenovića, poznatog po radu s Jarbolima, Nežnim Daliborom, Repetitorom, Stuttgart Onlinenom i mnogim drugim bendovima koji, baš kao i Vlasta Popić danas, igraju veliku ulogu na regionalnoj alternativnoj sceni. Album, snimljen u renomiranom beogradskom studiju Digimedia, donosi u svojih nešto više od pola sata trinaest pjesama. Radi se o snažnom debi izdanju, koji u zvuku i tekstovima nosi borbu. Borbu sazrijevanja, razdor nevinog, skrivanje dječjeg. Dječje koje se kontrira stalno, što u albumskim ilustracijama Nevena Aljinovića-Tota, što u stihovima – Želimo biti veliki biti pravi ljudi / Ne više djeca imat velike grudi / Da smo barem ocean, ocean pun žuči! (Djeca). Žuč je izbačena žestinom glazbe i snažnom prodornošću vokala, koja “Za očnjake” čini prodor benda sigurnim.
Međutim, valja napomenuti da Vlasta Popić nije jedini bend kojim se bave njegovi članovi. Paralelno uz cijelu Vlastinu priču ljeta 2011., odvija se i turneja sa zagrebačkim kantautorom Denisom Katanecom. S Denisom su se članovi benda okupili još početkom godine i oformili Felon – indie-pop-folk bend s primjesama americane. Nakon dvije godine pauze, Felon je odnedavno opet aktivan, spremajući novi album i koncerte. Još uz cijelu priču aktivan je i sastav Seine, nastao još kao Ivčin kantautorski pothvat iz srednjoškolskih dana, kojemu se uskoro priključila i Tena. Radilo se o šarmu ili magiji, Seine je sazrio u emocionalan freak-folk koji iza sebe ima dva albuma i EP.
Uz nevjerojatne organizacijske sposobnosti Tene i Ivče u Felonu i Seineu te Dimitrija u bendu Radost!, uspijevaju ne samo svladavati sve obaveze benda, nego i dalje stvarati i ići na europsku turneju koju, baš kao i većinu stvari, organiziraju potpuno DIY načinom. Što znači sati provedeni na mailanju, popunjavanje rupa, traženju kontakata. Vlastine velike EU turneje obično djeluju vrlo natrpano i stresno, što se ne da osjetiti uživo na koncertima. Ipak, valja imati na umu da turneja od oko 30 koncerata i prašenja sve od Italije, Njemačke, Francuske, Nizozemske, do završnice u Zagrebu nosi svoj čar. Među 200 nastupa u tri godine teško je izdvojiti samo neke veće, radilo se o koncertu gdje je bend bio predgrupa The Cribsima, ili o nedavnom koncertu na poznatom europskom showcase festivalu Waves u Beču i Bratislavi. Na domaćem teritoriju pak nakon dobrog odjeka debitantskog izdanja, izlazi i album s koncerta iz zagrebačkog Kluba. “Live@Klub” poslužio je kao zgodna uvertira u nadolazeći drugi album “Kvadrat”. Kako su izjavili za novine Varaždinske vijesti, album je nastao jer su imali priliku dobiti dobru snimku svih desetak pjesama, uključujući i nove koje danas možemo slušati na “Kvadratu”.
Svanuo je i siječanj 2015. kada nakon mukotrpnog rada izlazi i “Kvadrat“. Zasigurno je najteže izdati drugi album, nakon starih, među publikom već uhodanih stvari, rastu očekivanja i strahovi od preokreta ili eventualnog drukčijeg zvuka. Međutim, sudeći po kritikama album već plijeni dosta pozitivne reakcije publike, ali i kritičara. Sniman je u lipnju 2014. u zagrebačkom studiju “Kramasonik”, a miks se odvijao na dvije lokacije, uključujući Beograd i Uroša Milkića iz benda Threesome, te u zagrebačkom studiju Radost! gdje su ga vodili Dino Kraljeta i Dimitrij Petrović. Album izlazi u izdanju nezavisne hrvatsko-slovenske kuće Moonlee Records (uz austrijski Numavi i francuski Voxprojekt) i nosi devet pjesama, uz najavni singl Ako nisam dobra. Energiju koju su zadržali na novom albumu, uz post-punk žestinu, u intervjuu za Večernjakov blog objašnjavaju sumornošću koja ih mori na “Kvadratu”. Sumornost obojana ozbiljnošću, što svjedoče i naslovi pjesama, počevši od uvodno Tržište, pa sve do završne Nervozno se sanjari. Bilo nervozno ili ne, bitno je da u srži ostaje sanjarenje, ali ono koje dotiče stvarnost i bori se protiv njene nepravde, crnila i dosade. Kako je i sam Ivča izjavio u intervjuu za portal Novosti.com: “Danas smo puno precizniji u svojem muzičkom izrazu. Razvijamo se, no većina naših osjećaja oko muzike ista je kao i prije nekoliko godina. Važno nam je da nas muzika pokreće, u onom mladenačkom smislu. Da nas nosi.”
Ne trpite krugove i prepustite se Kvadratu da vas nosi. Poslušajte u Tvornici Kulture što za reći ima bend kojeg Mike Watt preporuča na svojoj internetskoj radio stanici. Promocija albuma je već krenula, a 13. ožujka u Zagrebu možemo samo očekivati kulminaciju buke i indie/punk/noise psihodelije, koja je najuvjerljivije osjetna uživo.