Posjetili smo Wake The Lake: (Zamalo) bajkoviti festival u čarobnim Lokvama

Općina Lokve, koju do sada nismo bili u stanju niti locirati na mapi, postala je poprište jednog od većih festivala u Hrvatskoj koji je, osim hrvatske publike, privukao i zavidan broj stranih gostiju. Dio tih internacionalnih sudionika bili su i volonteri koji su zapravo dali svoj obol samoj organizaciji i omogućili nama da kao gotovani dođemo uživati u ta 4 dana, ali i kritizirati propuste u organizaciji. Svakako ću se više fokusirati na sadržaj samog festivala, dok ću propuste u organizaciji staviti u drugi plan jer tamo i pripadaju.

Mnogi su si odlučili spojiti ovaj produženi vikend i uputiti se k moru, ali jedna poveća masa zaljubljenika u festivale, posebice one koji štuju opus elektronske glazbe, svoj su put našli na jezeru. Druga godina festivala Wake the Lake na Lokvarskom jezeru u Gorskom kotaru pružila je uistinu bogat glazbeni sadržaj, ali i onaj vezan za turizam i radionice.

Oluja pred Oluju

Sve je počelo u srijedu, uoči praznika Oluje koja se i doslovno pripremala cijele noći, da bi pred jutro i započela prekinuvši cijeli program. Ta prva noć bila je nešto mirnijeg karaktera s glavnim stageom u funkciji “iščekujući kišu”. Svi oni koji su se ravnali prema prognozi, posebice ako su se odlučili za kampiranje, na put nisu ni kretali prije petka. Moja ekipa i ja smo se ipak odvažili krenuti već prvi dan, a u najgorem slučaju ostali bismo u svom robinzonskom smještaju čekajući prve zrake sunca.

Prvi dan smo se još koristili vlastitim autima, a onda smo spoznali i kako funkcionira shuttle bus koji je zaista radio punom parom kad god nam je bilo potrebno, neovisno o tome je li trebao doći po jednu ili 8 osoba.  Na ulazu na festival ekipa je bila malo zbunjena, no to smo opravdali prvim danom. Moje ime se negdje zagubilo na tim listama, no prepoznao sam organizatora na ulazu tako da je i taj dio prošao bez većih zavrzlama. Drugi dan je red bio dosta veći, a u njega su trebali ponovno stati svi, neovisno o tome imaju li već narukvicu ili ne jer su svi trebali ponovno pokazati covid potvrdu. U petak nas je, ipak, naš vozač shuttlea odvezao preko reda unutra jer je ispregovarao na ulazu da ne čekamo u gigantskom redu jer smo svi imali narukvice. I tako smo, ulaskom na festivalski teritorij, započeli s našom četverodnevnom avanturom buđenja jezera.

Neobičan raspored glavnog stagea

Nakon kratke šetnje kroz mračni predio, došli smo napokon do prvih šankova i štandova s hranom, uzeli cugu i prateći zvuk glazbe došli do glavnog stagea uz obalu samog jezera. Najmanje zamjerki na festival bilo je upravo na glazbeni izbor, zvuk, kao i vizualne efekte koji su uistinu bili na vrhunskom nivou. Neobičan i nelogičan položaj tog glavnog stagea nas je ipak malo ostavio zbunjene jer je DJ pult bio na najvišoj stepenici, dok su se ispod njega nalazili zvučnici i prvi i najveći red plesnog podija gdje je glazba ipak bila preglasna, te je slijedilo još nekoliko nivoa koji su se približavali jezeru na kojima je zvuk bio dosta bolji, no sam položaj DJ-a naspram publike je bio nelogičan.

Tu prvu večer glazbeni program započeli smo klasično pouzdanim Felverom, nakon njega je miksetu preuzela La Fleur, dok je Petar Dundov održao završnu riječ dok kiša nije počela padati kao iz kabla (lijevala je ona tako i cijeli četvrtak u različitim dinamikama onemogućivši održavanje radionica i izleta planiranih za taj dan).  Ipak se odlučila smiriti netom prije početka festivala tako da smo svakako odlučili riskirati i promuvati se festivalom dok nas ne potjera kućama. Počeli smo ponovno s glavnim stageom gdje je Marina Biočića ubrzo zamijenio Andrea Ljekaj donijevši vedrinu u taj tmuran dan.

Sunce poslije kiše

Ipak su nas vremenske prilike potjerale na Mystic forest stage tako da smo propustili headlinera Umeka, ali smo se upoznali s repertoarom kojeg nam je pripremio Asimin Asanof koji nas je izuo iz cipela. Zatim smo se uputili i na The Rising Sun stage za čije su se uređenje ambijenta najmanje potrudili, a njegove čari otkriju se tek svitanjem. Pips je ovdje dozivao izlazak sunca, no kolektivno smo se odlučili povući i sačuvati energiju za petak. Ipak, oni koji nisu posustali kažu da je bio izvrstan u što ne sumnjam budući da sam ga imao već prilike slušati u nekoliko navrata ovoga ljeta.

I tako je napokon u petak svanulo sunce pa smo dan iskoristili za regeneraciju na našem robinzonskom imanju koje se pokazalo kao pun pogodak jer je bilo ujedno i izolirano od svih, ali vrlo blizu civilizacije. Napokon je svanuo i dan kada su se ostale aktivnosti mogle održati, ali sam na svom primjeru ipak shvatio da nisu spremne. Budući da smo imali dogovor za održavanje radionice izrade zero-waste biljnih terarija, smatrao sam da će sve biti spremno – lokacija, materijal i sudionici. Ipak, ništa od toga nije bilo spremno te smo nekih sat i pol pokušavali nešto improvizirati, prilikom čega sam spoznao još neke propuste u organizaciji na kojima će morati poraditi za sljedeću godinu.

Kamp s potencijalom za više i bolje

Tu sam se i imao priliku spustiti u kamp i vidjeti kako i on funkcionira. Naizgled, sve je bilo simpatično, no čuo sam ipak da se ljudi žale na razne stvari – od nepostojanja toaletnog papira u toi toi wc-u, preko skupog parkirnog mjesta do manjka koševa za razvrstavanje smeća što bi se očekivalo od eko festivala. Iako cijena kampa nije bila visoka, ipak se očekivalo da su u njemu nešto bolji uvjeti. U kamp se, navodno, moglo ući bez većih problema. Isto je vrijedilo i za festival za koji je nekolicina dobila i narukvicu bez da im se očitala karta što je otvorilo mogućnost preprodaje karata čime je festival u konačnici na gubitku.

Razočaran zbog neodržane radionice, vratio sam se u svoju robinzonsku oazu gdje smo se nakon kraćeg warm up-a uputili na prvi pravi dan festivala daleko od kišnih oblaka. Ponovno je glazbeni program bio na visokom nivou te smo se razdvajali po stagevima jer su svi imali uistinu kvalitetan program. Moj izbor bili su Time to Sleep te djelomično Ana Antonova uz nešto tvrđi zvuk za početak na glavnom Water stageu nakon čega sam se prebacio na The Rising Sun stage gdje je puštao nešto vedriji Gerd Janson te nakon njega Pepi Jogarde uz kojeg smo dočekali jutro i plesali sve do 8 sati. Pepi je već prokušani maestro za jutarnji i dnevni đir koji bi svojom pozitivom držao budnom i Uspavanu ljepoticu.

Festivalska apstinencija je pobijedila

Godine apstinencije od festivala uzrokovane pandemijom ipak su imale svoj utjecaj na mene tako da ovaj zadnji dan mogu samo prepričati kroz iskustva drugih dok sam ja bio u poludnevnoj REM fazi pokušavajući nadoknaditi sate nespavanja i rekuperirajući energiju koju sam ostavio na tom neravnom terenu. U nekom trenutku je i osječki umjetnik Nikola Faller imao svoj performans paljenja zmaja od slame na jezeru. Zadnjim danom dominirali su Dr. Rubenstein te Yesh koji je bio zaslužan za doček zore. Nakon njega su jutarnji program preuzeli Dejan Milićević i Marko Milosavljević koji su svirali do kasnih jutarnjih sati.

Tu je bila i mogućnost popodnevnog partyja na splavi koja nas nije zainteresirala zbog toga što nije bilo nikakvog hlada, što je tih zadnjih dana, nakon što se sunce pojavilo, bilo neophodno. Uz to, i cijena tog iskustva bila nam je nešto viša od očekivane.

Plusevi i minusi

Svaki festival ima svoje pozitivne i negativne strane i teži tome da ove prve prevladaju. Smatram da su svakako pozitivne strane dominirale, no ni ove negativne ne možemo negirati. Dojma sam da su organizatori uzeli prevelik zalogaj organizirajući ovaj predimenzionirani festival te su u nekim segmentima jednostavno podbacili. S druge strane svjesni smo i da tako velik festival nije lako organizirati, posebice ako postoji i svojevrsno neiskustvo. Lista stvari koje bi trebali poboljšati je podugačka, no ništa što se dogodine ne bi moglo popraviti.

Glazbeni program, kao glavni smisao festivala, u potpunosti je opravdao egzistiranje Wake The Lake – svojom je šarolikosti rasplesao ljubitelje tvrdih nota, ali i vesele čagere. Još jednom pohvaljujem izbor DJ-a i sound koji je na svim stageima bio na nivou i, možda najvažnije od sveg, što se zvuk nije miješao.

Čaroban ambijent za festival iz bajke… iduće godine

S druge strane, tu je i sam ambijent koji je nestvaran i čaroban sam po sebi, ali su ga uz pomoć instalacija učinili još privlačnijim. Posebno su magične bile chill out zone u kojima se moglo odmoriti, popričati ili pojesti pizzu (koja je navodno bila vrhunska). Samom ambijentu doprinio je i light show unutar šume ili na jezeru uz koji je ova lokacija i tijekom noći bajkovita. Od stvari koje je važno istaknuti je marketing koji nas je zainteresirao za sam festival te komunikacija uoči festivala koja je bila izvrsna. Stoga i je šteta što komunikacija na samom terenu nije bila na istom nivou te se do informacija dolazilo preko bundeva.

U svakom slučaju, s nestrpljenjem očekujemo novo izdanje ovog čudesnog festivala i svega što će nam donijeti sljedeće godine. Uz peglanje sitnih nedostataka u organizaciji i s boljom kontrolom međusobne komunikacije, kao i one prema van, ovaj će festival biti pravi dragulj.

Autor fotografija: Andrija Knezić

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.