“Zbogom, Hemingway” (L. Padura): Zaboravi na traganje, prošlost prepusti mašti

„Znao je da je njegova mašta uvijek bila oskudna i lažljiva te da je samo zahvaljujući tomu što je pripovijedao o onome što je vidio i naučio u životu mogao napisati knjige iz kojih je izvirala vjerodostojnost koju je on tražio od svoje književnosti.”

Jedino Hemingwayevo djelo koje sam pročitao je „Starac i more”. Iskreno, taj me kasnomodernistički roman i nije posebno oduševio. Realistički opisi ribarskog načina života i ribarenja uz lirske opise prirode nisu moja šalica čaja. Također, teško mi je pratiti tehniku struje svijesti i jednostavan, suzdržan stil tvrdo kuhane proze. Kako god, vrijednost romana ne izostaje. Ustvari, radi se o paraboli koja govori da čovjek ustrajno nastavlja svoju borbu, iako ga priroda često pobjeđuje. Taj dio je zanimljiv i potiče na razmišljanje.

Premda me njegovo književno stvaralaštvo nikada nije privlačilo, biografija Ernesta Hemingwaya itekako je privlačna. Iako je ostavljao dojam snažnog muškarca, a uz to je sudjelovao u ratovima, radio kao reporter te ribolovac, sumnjao je u vlastite sposobnosti te je patio od nervoze i depresije. Utočište je nalazio u alkoholu, ali ubrzo je postao paranoičan. Bio je uvjeren da ga, zbog simpatiziranja kubanskog vođe Fidela Castra, prati američka tajna služba FBI. Naposljetku je počinio samoubojstvo, što je postao običaj obitelji Hemingway.

Kostur iz stvarnosti, meso iz mašte pa ispričaj priču

Neki životi zauvijek ostaju prekriveni tajanstvenošću. Koliko god ljudsko oko pokušava razgledati prošlost, pronalazi samo fragmente od kojih u konačnici ne može složiti ništa (kao kad ja slažem puzzle pa ništa ne složim, iako je to zbog nedostatka koncentracije). Na sreću, mašta i fikcija nam omogućuju da od polaznog materijala stvorimo što god želimo, čisto radi zabave te da zadovoljimo znatiželju. Upravo se tom mogućnošću poslužio kubanski književnik Leonardo Padura Fuentes. Sudjelujući u projektu Književnost ili smrt, odlučio se pozabaviti Ernestom Hemingwayem s kojim je godinama vodio ogorčenu bitku prožetu ljubavlju i mržnjom. Svoju je opsesiju prebacio na kubanskog istražitelja Marija Condea kojega, nakon istupanja iz kriminalističke policije u djelu „Jesenski pejzaž”, više nije stavljao u ulogu protagonista.

Mario Conde, sada pisac, vraćen je u ulogu istražitelja te, slučajno ili namjerno, pokazuje mnoštvo sličnosti s Hemingwayem iz Padurine mašte. Ponekad ga čak smatra inspiracijom i uzorom. Glavnina radnje kriminalističkog romana „Zbogom, Hemingway” vrti se oko trupla pronađenog na imanju sjevernoameričkoga pisca u Havani, no naglasak je na kontrastu u odnosu istražitelja i pisca. Nekoliko je osumnjičenika, a to su pokojni Hemingway te njegovi zaposlenici.

Kriminalistički roman u drugačijoj formi

Ispočetka kritički pristup prema piscu, Conde ubrzo zamjenjuje blagonaklonošću. Nije mu cilj samo prišiti zločin, već postupiti pravedno. Cijeli roman ispisan je u mirnom tonu, a opet, prisutna je nezaobilazna doza napetosti. Razotkrivaju se crne mrlje iz prošlosti, no nema pretjerane dramatičnosti. Izostaje efekt začudnosti i sve se odvija u hodu. Sjećanje i iskustva temelji su pomoću kojih Conde pristupa slučaju, stoga ambicioznost i prepotentnost zamjenjuje rutina. Očite su primjese staloženog, kamenog detektivskog držanja koje znači promišljanje ili kopanje po mislima sugovornika. Svakodnevica i spontanost su ono što iznenađuje. Iako nema žurbe, radnja brzo teče i orijentirana je na ono bitno uz pokoji detalj ljudske nesavršenosti.

Sviđaju mi se dijalozi u kojima su sadržani dijelovi prošlosti. U zadnje vrijeme dosta cijenim proustovsku tehniku prisjećanja koja dovodi do ‘aha efekta’, mada ovdje nije izražena u tom obliku. Sjećanja su poveznice koje same ništa ne znače, ali daju objašnjenje budućnosti u trenutku susreta s njom. Postoji suzdržanost u oslobađanju tajni, zadrška nailaskom na granicu koju ne bi trebalo prijeći, ali i dovoljna količina lukavosti. Ipak, kada je istraga pri kraju, sve staje. Poštovanje i uviđanje prioriteta postaje dovoljno jako da zauzme mjesto kratkotrajnim uspjesima koji ionako neće naići na posebnu potvrdu.

Kad ti je nejasno, upotrijebi maštu

Ovo nije tipičan kriminalistički roman. Dobro, da, to se kaže za svaku knjigu, ali stvarno nije obična. Dok je u mnogima cilj riješiti slučaj i istjerati pravdu, „Zbogom, Hemingway” ishod ostavlja čitatelju. Padura je odlučio zaobići formu i ne ispuniti očekivanja. Usredotočio se na širu sliku stvarnosti i fikciju je spojio s razvitkom umijeća pisanja. Nije tu važan ni Hemingway, ni Conde, pa ni Kuba 60-ih godina. Sve je to samo alat kojim je prvi plan pripao iskustvu i želji. Rekao sam da mi Hemingway kao pisac nije posebno zanimljiv, no on piše o stvarima s kojima se susreo, prenosi vlastite doživljaje na papir. Zato je poneke pisce teško razumjeti. Potrebna je podloga, a iskustvo je najbolja moguća. U početku mi sama priča nije bila toliko zanimljiva, nisam naišao ni na što originalno i drugačije, ali sam pronašao (nadam se) nekoliko poruka.

Osim što neke knjige moraju pričekati na polici pečat zrelosti, mnoge stvari nikada ne moraju biti otkrivene. Svakom istinom rušimo dio imaginarnog svijeta, a izmišljanje je toliko korisna stvar. Mašta može sve objasniti, bez obzira što nema potvrdu realnosti. Važno je da pričamo, koristimo iskustvo i nejasnoće ostavimo nejasnima. To je prošlost, ne moramo ju tražiti kad ionako ostaje gdje je. Samo si ju izmaštajmo.

„On je to znao: morao si je stvoriti život da bi stvorio književnost, morao se boriti, ubijati, pecati, živjeti da bi mogao pisati.”

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.