Zvonka Obajdin: „Kroz pjesme najviše govorim o sebi”

Granulo je sunce nakon nekoliko tjedana magle, smoga i sivila, ali kasno je popodne i već zalazi u nekim blagim nijansama ljubičaste, kako to zna biti za hladnih dana. U najljepšem sam mogućem okruženju svoje tople sobe, usnule mačke i sa šalicom kave na stolu. Slušam „Pismo Mileni” benda Libertybell i postavljam pitanja Zvonki Obajdin, čiji mi se glas upravo razliježe toplinom sobe. Zvonkin glazbeni put pratim otkad se pojavila na kantautorskoj sceni i posebno mi je drago što smo mogle popričati o svemu i svačemu, od mačaka do glazbe, pa i o pletenju za koje dijelimo, čini se, podjednaku ljubav. O tome ćemo malo više nekom drugom prilikom, tu smo se ipak malo više dotaknule njezinog „najmlađeg” benda Libertybell u kojem su, uz nju još i Lana Filipin na basu, te Ernest Džananović na bubnjevima.

Za početak, da malo razbijemo led, imam jedno pitanje nevezano za glazbu. Kao pravi štreber sam te prije intervjua stalkala po društvenim mrežama i na Instagram profilu mi je za oko zapeo tvoj opis koji glasi ovako: „i play music and knit stuff. also, there’s a cat.” pa da odmah razriješimo pitanje mačke i pletenja! Kako obožavam plesti (upravo se ubijam nekim užasno kompliciranim džemperom na listiće) zanima me na čemu sad radiš, koliko dugo pleteš i što ti je najdraže što si isplela? Also, predstavi nam i mačku!

S pletenjem mi je slično kao i s muzikom – naučila sam osnove u djetinjstvu (u osnovnu muzičku sam krenula s devet godina, a tako negdje sam vjerojatno naučila i osnove pletenja i heklanja), onda dugo ništa, i onda u nekim ozbiljnijim godinama odjednom – opsesija. I u jednom i u drugom iskoristila sam ogromne mogućnosti za samostalno učenje, koje su tako lako dostupne preko interneta danas, tako da sam nadoknadila desetljeća hibernacije. Tu sličnosti prestaju, jer prema muzici imam puno više strasti, dok su mi ručni radovi ipak samo hobi i služe mi za opuštanje. Zbog džempera se još nikad nisam rasplakala, zbog nekih događaja oko bendova – jesam.

Trenutno pletem po narudžbi: štucne s rasporkom. Poželjela ih je moja prijateljica Petra, koja je za album napravila likovnu opremu, pa joj se na ovaj način odužujem. Inače, najviše volim plesti čarape, jer su mali projekt koji može biti brzo gotov, i zaista ih nosim. Nisam fan pletenja pletenica, ali obožavam rupičaste uzorke, zapravo, i meni je u planu jedan džemper na listiće čim završim ove štucne!

Najdraži mi je jedan komplet kape, šala i rukavica od prljavo roze i sive boje.

Što se tiče mačke, uvijek sam za sebe mislila da sam dog person, ali kad sam jedne godine preko ljeta čuvala mace svog sina, zaljubila sam se u njih i zaključila da i ja želim udomiti (barem) jednu. Naša mačka je perzijska, zove se Frida i s nama je dobrih osam godina, kada ju je frend našao ostavljenu poluživu pored nekih vikendica. Zbog toga ne znamo točno koliko ima godina, ali procjena je nekih trinaest. To je već gospođa u godinama, ali se odlično drži. Trobojna je, predivne guste duge dlake, spava dvadesetak sati na dan, a ostalo vrijeme jede ili se mazi s nama. Voli ljude i žica češkanje od svakog tko nam dođe u stan. Napisala sam i jednu blesavu šaljivu pjesmu o njoj, s kojom ne znam što bih jer, iako mi je baš dobra, ne uklapa mi se ni u jedan dosadašnji bend.

Kad smo s dnevnog reda maknuli dvije važne stavke iz tvoj opisa, dolazimo do one treće o kojoj ćemo najviše pričati: glazbe. Pročitala sam negdje da si u kantautorski svijet uplovila u kasnim tridesetima pa bih voljela da malo opišeš taj svoj put.

Tijekom osnovne škole završila sam i osnovnu muzičku, a u srednjoj vrlo kratko i površno koketirala s gitarom, točnije, uzimala instrukcije iz klasične gitare par mjeseci. O bendu sam maštala još od puberteta, ali se nisam usuđivala ozbiljnije primaknuti toj ideji iz uvjerenja da nisam dovoljno dobra kao izvođačica, a pogotovo da nikad i ni u kom slučaju ne mogu biti autorica. Tako to dođe kad od vrtića upijaš Ellu Fitzgerald i Beatlese, pa su ti kriteriji u nezemaljski.

Nakon mature, počela sam studirati matematiku, zaljubila se, ostala trudna, udala se i rodila blizance na trećoj godini faksa, uspjela diplomirati, dobila posao i nekako se uvjerila da je to to što se tiče mene i mojih životnih planova.

Naravno, nije bilo, i kad su klinci malo odrasli i krenuli u školu, počela sam osjećati da mi nešto bitno u životu nedostaje, stari snovi počeli su tinjati i nisu se dali zatrti iako sam pokušavala, misleći da je stvarno smiješno da se, eto, u tridesetima proglasim muzičarkom. Preko nekih internetskih foruma, počela sam pratiti scenu u Zagrebu, ići na Žedno uho koncerte u KSET i upoznavati ljude koji su sa mnom dijelili strast prema glazbi, i na poticaj nekih od njih po prvi puta sam pomislila da ti moji snovi možda i nisu tako smiješni i glupi. Kako sam u to vrijeme slučajno opet došla u posjed neke prastare gitare, sve se poklopilo i tamo negdje 2008., dakle s 37 godina, napisala sam prvu pjesmu, a 2009. prvi put stala na stage s gitarom i svojim vlastitim materijalom. Nakon toga više nije bilo natrag.

Godinama si prisutna na sceni u bendovima kao što su Svemir, Sjeverozapad i Rebel Star. Što nam možeš reći o tom vremenu i glazbi koju si s njima radila i koliko se to razlikuje od Libertybella?

Svemir je moj prvi i zbog toga za mene najznačajniji bend. Svirali smo zajedno 10 godina, izdali četiri albuma, i u tom periodu prošla sam sva ona iskustva koja su mi i danas bitna: saznala sam kakvo sve može biti studijsko snimanje, što znači organiziranje koncerata i mini turneja, što sve treba napraviti kad se izdaje album, kako funkcionirati s ljudima u bendu, voditi probe, složiti set listu, i još milijun stvari. Naravno, sve sam to naučila na greškama

Glazba u Svemiru bila je moja, intimna, kantautorska – svaku od tih pjesama i danas mogu izvesti sama na klaviru ili gitari, s istim filingom. No, aranžmane je uvijek radio cijeli bend, tako da su albumi Svemira uvijek i odraz ljudi s kojima sam u tom trenutku radila.

Sjeverozapad je za mene bio izuzetno zanimljiv projekt, u kojem smo Nikola Brkljačić i ja odlučili uglazbiti ciklus pjesama našeg pokojnog pjesnika Stojana Vučićevića. Iz toga je nastao konceptualni album „Pomrčina“. Bilo mi je predivno, iako pomalo i zastrašujuće, raditi glazbu na te ogromne stihove. Također, ovo je za sad jedini put da sam autorstvo glazbe podijelila s nekim. Zbog toga samo nekolicinu pjesama Sjeverozapada i danas tu i tamo odsviram solo na klaviru, ali većinom ih ne diram – one su zajedničko djelo Nikole i mene, i najbolje funkcioniraju upravo u tom cjelovitom formatu albuma.

Rebeli su moja velika ljubav od dana kad sam prvi puta čula taj bend, prije petnaestak godina. Pratila sam ih vjerno sve do raspada 2016., čak sam s prijateljicom otišla sve do Beograda na njihov oproštajni koncert.

Možete si onda zamisliti moju sreću kada mi se Milan obratio 2020. s idejom da mu snimim i pošaljem vokal za jednu pjesmu na albumu „Demoni“, kojeg je tijekom pandemije snimio sam u svom podrumu. Kad je sljedeće godine Milan odlučio ponovno oformiti Rebel Star, bilo je logično da i ja budem u toj postavi.

S Rebelima sam snimila dva divna albuma, odsvirala pregršt odličnih koncerata, no ove godine uzeli smo pauzu na neodređeno, jer je postalo neodrživo imati bend na relaciji Zagreb (gdje je bend) – Budimpešta (Milan).

Od svih tih bendova, Libertybell se nekako najviše nadovezuje na Svemir, jer je to opet bend u kojem radim svoje vlastite pjesme, iako ovoga puta možda ne mogu baš sve izvesti sama uz neki akustični instrument, jer sam se dosta oslonila na elektroniku i neke oblike kućne produkcije glazbe. No, mislim da je sentiment vrlo sličan, čak su i neke pjesme napisane još u doba Svemira iako nisu tada snimljene, a u planu nam je izvoditi i neke pjesme Svemira koje su nam fino legle.

Sad smo zagrebali površinu i došli do onoga o čemu zapravo najviše želim razgovarati, a to je tvoj bend Libertybell i album „Lisica”. Tko su Libertybell i kako su nastali?

Libertybell je zapravo moj alter ego još iz tih samih glazbenih početaka, pa i prije njih. Pod tim sam imenom, naime, pisala neki blog u godinama prije nego što ću konačno napisati tu prvu pjesmu, i na taj način brusila svoj izraz, tako da i dan danas ponekad posudim neku sliku ili stih iz tog bloga.

Kako sam par godina bila aktivna u više bendova istovremeno, pri čemu sam ujedno savladavala i nove instrumente i nove tuđe pjesme, moje stvari bile su stavljene na čekanje. Prije dvije godine, kad mi se kalendar napokon počeo malo prazniti kako su pojedini bendovi prestajali s radom, odlučila sam da je vrijeme da konačno opet napravim vlastiti album, da se na neki način vratim sebi, i tako je nastao Libertybell kao bend. Osim mene, u bendu su još na bubnjevima Ernest Džananović, a na basu Lana Filipin.

Moram priznati da mi je album sjeo na prvu, posebno „Pismo Mileni”, a kasnije i ostale stvari. Nije zanemarivo ni to što nosi naziv po meni najdražoj životinji (osim mačke, naravno) pa me zanima zašto baš „Lisica”?

Po knjizi Dubravke Ugrešić, Lisica: „Lisica je utjelovljenje lukavosti i izdaje. Ako se duh lisice useli u čovjeka, rod toga čovjeka je proklet. Lisica je totem pisaca” .

Knjige, čitanje i pisanje još su jedna stvar koju obožavam od djetinjstva, ali sam to u nekim fazama života zanemarivala, pogotovo u vrijeme prije korone, kada bih većinu godine provela u nekoj trci: za rokovima na poslu, za snimanjima, za svirkama s više bendova, i nekako ostala bez vremena i energije za bilo što drugo. Onda je došao lockdown, i ja sam surfala po obiteljskoj biblioteci (jedna od prvih knjiga koju sam pročitala na taj način su upravo Kafkina Pisma Mileni) i podsjetila se koliko mi čitanje zapravo nedostaje. Pjesme na albumu često se dotiču teme pisanja kao procesa kroz koji upoznajemo sebe, ili se povezujemo – ili udaljavamo – od drugih, što me vraća natrag sve do onog vremena kad sam pišući blog više govorila o sebi nepoznatim ljudima na internetu, nego što bih ikada mogla poznatima u četiri oka, a to možda, kroz pjesme, radim i dan danas.

Kako bi opisala svoj kreativni proces nastanka pjesme? Dolazi li prvo glazba pa na nju dodaješ stihove ili pisanje ide prije? Ili možda sve ide simultano?

Ne ide sve istovremeno, nego svevremeno.

Komadići teksta stari i po deset godina ubace se u pjesmu, kad ih prizove neka muzička fraza ili neki filing u kojem se nađem, muzičke ideje iz potpuno različitih perioda se spajaju u jednu pjesmu ako je jedna možda odgovor drugoj, neki novi sound na synthesizeru evocira emociju koju sam nekad davno osjetila, sve je to isprepleteno i izmiješano u mojoj glavi pa onda i u pjesmama.

Ponekad mi se čini da nemam o čemu pisati, i sjednem za klavir ili radni stol bez neke posebne namjere, tek da se poigram tipkama, da bih par sati kasnije ustala s gotovim nacrtom pjesme, samo zato jer je jedna ideja povukla drugu, asocirala na treću, podsjetila na četvrtu.

Tekstovi su vrlo bogati i slikoviti, jesi li razmišljala o „papirnatom” izdanju u vidu kakve zbirke poezije ili ne namjeravaš riječi odvajati od glazbe?

Nemam ih namjeru odvajati – ti su tekstovi prilagođeni svojim pjesmama, i bili bi sigurno drugačiji da su zamišljeni za čitanje.

Imam, istina, zalihe nekih proznih crtica iz kojih bi se možda dalo probrati za neku zbirčicu, ali mi to za sad nije u planu, nego više neka neobavezna fantazija.

Crpiš li inspiraciju iz drugih vidova umjetnosti kao što su književnost ili likovna umjetnost? Ili tvoja inspiracija dolazi iz nekih drugih dimenzija?

Inspiraciju mogu potaknuti knjige ili slike, filmovi, a vrlo često glazba koju slušam. Veliki mi je izvor inspiracije i šetanje, zato su Sava, most i nasip tako često u pjesmama, jer je to moja redovna šetnica. Ali, u konačnici, to su sve samo okidači da probaš izraziti nešto što je ionako u tebi.

Najviše me inspirira sam rad – kad sjednem za klavir ili upalim software za snimanje, i počnem nešto čačkati, dođu i ideje.

Kad smo kod inspiracije, koji su tebe izvođači inspirirali? Čiju glazbu najradije slušaš privatno, kad se sva vrata zatvore?

To se mijenja iz dana u dan i vrlo je nezahvalno za odgovoriti. Od izvođača koje istom ljubavlju volim cijeli svoj (ili barem njihov) život, prvi mi na pamet padaju Beatlesi, Velvet Underground, Calexico, Billie Holiday, Joni Mitchell, Radiohead, Low… Ništa neuobičajeno.

Prošle godine dosta sam slušala jazz iz pedesetih i šezdesetih: Milesa Davisa, Charlesa Mingusa, Theloniusa Monka, ne znam odakle je to došlo. Od novijih izdanja odlijepila sam na albume Adrianne Lenker. Sa zanimanjem poslušam i mainstream produkciju poput Charlie xcx ili Chappell Roan, da ne umrem u neznanju.

A ponekad si samo pustim radio, ili nekog od omiljenih internetskih muzičkih urednika, i slušam što god da su oni odabrali.

I za kraj, reci mi nešto o planovima sada kad je album vani. Imate li već u planu neke svirke kojima se možemo veseliti?

U pripremi je zagrebačka promocija, za koju mogu jedino reći da će biti na proljeće, za sad ne bih više.

Također smo dogovorili i neke ljetne festivalske nastupe. Između toga za sad nemamo ništa dogovoreno iako smo u komunikaciji s nekim organizatorima, ali budimo iskreni: bendova priznatijih od nas ima puno, klubova malo, tako da bi imati neke velike ambicije trenutno bilo vrlo nerealistično.