Što hrvatska scena nudi, a naša publika često ignorira?
Kod nas postoji neki sindrom koji bi ja nazvala “poštuj strano, naše zanemari”. Taj sindrom traje dok netko ne postigne neki svjetski uspjeh, a onda ako ima neki pad u karijeri, takvu osobu brzo zaboravimo. Ako slučajno taj uspjeh postigne i naš narod ga ne doživi, najčešće se okreće Europi koja cijeni talent i želju za radom, a onda u našim očima postaje državni neprijatelj broj jedan i veleizdajnik. Takve stvari se događaju svugdje oko nas, u sportu, poslovnom svijetu i, naravno, u umjetnosti. Tako u glazbenom svijetu štujemo strane producente, repere, DJ-e, beatmakere, a naše talente često zapostavljamo. Baš iz tog razloga krenula sam u potragu za našim mladim ljudima, nepoznatima široj publici, koji tek dolaze ili su već došli na našu glazbenu scenu, ali su često zanemarivani baš od nas koji bi ih trebali podržati. Okupila sam, po mom mišljenju, lijepu ekipu ljudi iz raznih žanrova glazbe koji stvaraju glazbu iz čiste ljubavi prema njoj.
Moj jedini cilj s ovim člankom jest da vam predstavim i približim te mlade ljude i da vam pokažem da i kod nas ima talenata koje svakako treba podržati. Mislim da je najbolje da se sami predstave svojim radom i kroz par jednostavnih pitanja koja sam im postavila:
1. Tko se krije iza imena ______?
2. Kako i kada je sve počelo?
3. Vidiš li budućnost ovdje ili izvan naših granica? Kakva je podrška slušatelja kod nas i vani?
4. Najveća želja u karijeri?
5. Najveći uspjeh u karijeri?
DUPLO PROJECT
Iza imena Duplo stoji trojac iz Pule – Vedran Stojanac, Andrea Ljekaj i Dimal Kajtazi.
Kako smo svo troje otprije bili u raznim domenama multimedije, a uz to smo dugogodišnji prijatelji, spoznali smo da dijelimo zajedničku ljubav prema elektronskoj glazbi općenito, a nešto preciznije o mješavini nu disca i deep house-a. Iz te ljubavi nastao je Duplo. Sam naziv Duplo može se interpretirati na više načina, ali nama osobno ima motivacijsko značenje u smislu duplo više, duplo bolje, Duplo!
Mi bismo voljeli, kao i mnogi naši kolege, posjetiti neke festivale i klubove, ali ne razmišljamo o planetarnoj popularnosti i najviše bi voljeli kad bi imali najveći broj publike upravo ovdje u Hrvatskoj, jer doma je najljepše. Ne želimo kritizirati već poznato stanje, već toplo pozdravljamo sve pozitivne pomake naše scene i pozivamo na još veći kolektiv. Zadovoljni smo feedbackom naše i strane publike.
Najveća želja nam je da uspijemo ostvariti ideju do kraja, da rasplešemo što više ljudi i podijelimo što više ljubavi kroz svoju glazbu. Uz to bi, naravno, i da sviramo još sto godina.
Još smo relativno mladi, postojimo tek nešto više od godinu dana, tako da osim naša dva EP-a “Shake That Thing” i “On The Edge” nemamo prevelikih uspjeha. Naš najveći uspjeh je to što funkcioniramo i guramo naprijed, a rezultati će doći kao i uvijek, s vremenom.
MOZ
Ja sam Viktor iz Orahovice, beatmaker, producent, DJ i sasvim običan tip.
Slušao sam hip hop od malih nogu nakon čega sam počeo otkrivati originalne semplove od stvari koje sam volio te me to potaklo da i ja probam nešto složiti.
Sviđa mi se u Hrvatskoj za sad, a ako bih dobio priliku za otići van, zašto ne? Feedback izvana je nešto veći od domaćeg pa pretpostavljam da bi bilo interesantno naći se u nekom stranom okruženju uz više ljudi sličnih stavova i razmišljanja, vjerojatno bi uz to nastale i neke nove zanimljive ideje.
Želja mi je barem jednom svirati u nekoj udaljenijoj stranoj zemlji. Ne razmišljam previše o tome, jednostavno radim što volim i trudim se biti što aktivniji, a nema boljeg kada me taj angažman dovede do bilo kakvog pozitivnog rezultata.
Najveći uspjeh je definitivno kada je Gilles Peterson s BBC Radio 6 pustio moju stvar “Tuareg” s “BTFxRX:TX” kompilacije u svojoj emisiji. Ovim putem se javno zahvaljujem ekipi koja mu je to isfurala. Također, nastup na Illectricity Nucomers Night u organizaciji CFSN-a mi je ostao u sjećanju kao jako zabavno i pozitivno iskustvo.
VIATORI
Iza imena Viatori krijem se ja, Viktor, običan klinac kao i ostali, jedina razlika je to što imam neobičan hobi, tzv. glazbena produkcija.
Od kad znam za sebe, volio sam slušati glazbu, a zahvaljujući starijem bratu otkrio sam tada meni neobičan stil glazbe – house i deep house. Tako sam se zainteresirao za takvu glazbu. Prije tri godine na internetu sam otkrio online alat za produkciju glazbe, pa sam se i ja odlučio pozabaviti s produkcijom. Isprva mi je to sve bilo nepoznato i glazba koju sam radio nije zvučala baš najbolje, ali nisam odustajao i od tada napredujem.
Budućnost vidim izvan granica zato što je ovdje i dalje ovakva glazba većini prilično nepoznata i neobična.
Najveća želja je definitivno izdati svoj album.
Najveći uspjeh u mojoj “karijeri” bila bi pobjeda na Illectricity festivalu u organizaciji CFSN-a, Nucomers night.
DJU
Ja sam Đurđica, iz Slavonije ravne, točnije Vinkovaca. Malo živjela malo vamo, malo tamo, najviše u Vinkovcima, sada opet selim dalje.
Sve je počelo davno, prije 25 godina, kada sam imala sedam i krenula u glazbenu školu učiti klavir. Onda sam nastavila dalje u srednju muzičku, pa na akademiju. Negdje prije četiri godine počela sam se učiti produkciji. Nije baš lako biti izoliran od kruga ljudi koji se bave istim/sličnim poslom – mislim na elektroničku glazbu, bez ikakvog učitelja ili bilo koga tko ti može nešto pokazati i uputiti te. Osuđen si na bezbrojne pokušaje i učenje sistemom pogrešaka. Ako pri tome ne hodaš utabanim stazama nego eksperimentiraš van žanrova sve rezultira jednim sporim i dugačkim putom.
Upravo sam upisala master Live electronics na Conservatorium van Amsterdam, tako da svoju bližu, a možda i dalju budućnost vidim van naših granica. Što se tiče podrške slušatelja, to ovisi o glazbi koja se radi. Tko radi dub, taj je trenutno u najpopularnijem žanru i vjerojatno ima odličnu podršku publike. I svi ostali popularniji stilovi poput techna ili housea. A kad je u pitanju nekakav eksperiment, otklon od uobičajenog, to može proći samo kod publike koja je otvorena i koja živi u zemlji gdje suvremena umjetnost i avangarda bilo kakve vrste nisu ni novo ni čudno, nego nešto cijenjeno, normalno i odlično prihvaćeno.
Kako se ja mijenjam, tako se mijenjaju i moje želje. Trenutno me drži da bi mi nastup na Sonic Acts Festivalu u Amsterdamu bio veliko priznanje, iako me čeka dug put do toga. To je otprilike to, raditi takvu muziku i svirati je takvim ljudima, onima koje to zanima, gdje god to bilo.
Još sam početnik, tako da nemam nekakve značajnije uspjehe – govorim o elektronici, a klasika je priča za sebe . Iako sam izdala jedan album, “Oz” za Underground Alliance Records, i jedan EP te par puta svirala, najdraže mi je bilo kada su mi profesori iz komisije na prijemnom ispitu u Amsterdamu rekli da sam na vrhu njihove liste i da se mogu odmah početi pakovati. Oni su izvrsni stručnjaci čije mišljenje cijenim i to mi je puno značilo.
SVEN NALIS
Iza imena krije se još jedna i pol osoba, a to su Abjure i pola Out Of Trolley-a. Drugu polovicu Out Of Trolley-a čini prijatelj i kolega Mateo Klaić. Taj projekt bazira se na nekakvom bass/techno zvuku – ne znamo ni mi sami, jednostavno nismo žanrovski ograničeni, ono što nas pukne to i napravimo. Kao Sven Nalis poznat sam po drum & bassu, budući da ga vrtim i guram u Rijeci od daleke 2003. godine, kao Abjure produciram i vrtim juke/footwork, garage, house, bass, svašta nešto, uglavnom počeo sam ukidati žanrovske granice, a to valjda dođe s godinama.
Kao što sam i spomenuo prije, službena scena polomljenih beatova počela je 2003. godine u kultnom riječkom klubu Točka – koji više ne postoji. Do ideje o stvaranju kolektiva i guranja drum & bass glazbe došli smo preko zagrebačke veze, točnije posjetili smo CFSN-ov festival Illectric Funk i doživjeli prosvjetljenje. Nakon toga zvali smo ih kod nas i to su bili počeci broken glazbe u Rijeci. Da nije bilo CFSN-ovaca , ne bi bilo ni riječke d’n’b scene, stoga gajim veliki respekt prema tom kolektivu i smatram ih institucijom i edukatorima, a pored toga su jako topli i pristupačni ljudi. Nakon njihovog dolaska, oformili smo crew pod nazivom Masa Kru i razvijali se dalje kroz godine, dovodeći razna velika imena iz samog vrha d’n’b scene i drugih žanrova. To smo gurali do neke 2009. ili 2010. godine, a onda smo ustupili mjesto nekim drugim mlađim crew-ovima kao npr. Balkan Kolektiv-u, koji su nastavili održavati scenu.
Jako smo mala država s vrlo čudnim mentalitetom i stvarno nije lako održavati sve to na životu. Ima i uspona i padova kao i općenito u životu, ali nema odustajanja i to je ono najbitnije. Što se podrške tiče, to dosta varira, ali Rijeka je mali grad s 200 tisuća ljudi i stvarno nije lako navući ljude na neki noviji žanr. Oo što van države prolazi, kod nas kasni barem 2-3 godine, ali jednostavno treba tupiti po svome i vjerovati u to što radiš pa će se i rezultati pokazati.
Moja jedina želja je da se stvari održe na životu i da ljudi kod nas počnu više cijeniti i razumjeti tu našu malu scenu.
Najveći uspjeh je bio onaj dan u mojoj garaži kad sam prvi put pogodio pitch i skužio u čemu je stvar.
CUISINE DUB
Iza imena Cuisine Dub i još mnogih drugih imena krije se Ante Matas iz Splita.
Počelo je još u osnovnoj školi – išli smo na partije, okupljali smo se u babinom podrumu i miksali glazbu u softveru na starom računalu. Kupili smo prvi second-hand (ako ne i više) gramofon na kojem još i dan danas slušam ploče. Nedugo nakon toga instalirao sam piratsku verziju Ableton Live-a i pritiskao neke tipke, a sada imam studio u kući.
Mislim da ljudi kod nas trenutno nisu dovoljno zreli, ali stvari se polako pokreću, publika se odgaja i definitivno vidim budućnost ovdje, a sadašnjost postoji izvan granica.
Više bih to nazvao hobijem nego karijerom, ali volio bih se jednog dana u potpunosti posvetiti akustičnoj glazbi i imati svoj orkestar.
Najveći uspjeh je zasigurno osnivanje moje izdavačke kuće “Fields & Forests” i rasprodaja prve ploče.
BEAT GATES
Već dugi niz godina skrivam se iza imena Beat Gates, a pravo ime mi je Daniel. Dobio sam ga u ekipi još kao klinac zato što mi je često padao Windows dok sam slagao beatove pa sam imao trenutaka kad sam htio zatući Bill Gatesa.
Počelo je 2002. godine u ljeto. Dobio sam kompjuter za 13. rođendan i cijela svrha tog poklona bila je to što sam kod buraza na kompjuteru isprobao Pro DJ -koji slaže samo loopove. Prvo sam instalirao taj program da bi nakon mjesec-dva došao do FL Studia kojeg i dan danas koristim. Nakon toga sam počeo istraživati sempliranje, počeo skupljati ploče i ostalu opremu.
Tamo 2004.-2005. bilo je odlično biti dijelom naše scene. Puno nas mlađih radilo je hip hop i slušalo ga. Puno klinaca uspjelo je nešto i napraviti. Meni to sve s godinama opada nekako. Ja sam osobno vidio da mogu veću podršku dobiti vani kad sam 2008. otvorio YouTube channel i počeo stavljati stvari na njega. Zadnje četiri godine isključivo vani plasiram stvari. Beatmakeri imaju tu mogućnost da nisu ograničeni na publiku, kao što su reperi zbog jezika na kojem repaju. Po meni bi to svaki glazbenik trebao iskoristiti koliko god može. Kada bi postojao neki event za beatmakere ili čisto druženje, to bi pomoglo našoj sceni. Ili barem radionice gdje bi klinci dolazili upoznati se sa svima, učiti o slaganju beatova, konstrukciji, aranžmanima, diganju semplova, povijesti. Takvih stvari ima jako puno u Berlinu, L.A.-u, Londonu i ostalim svjetskim gradovima.
Ja sam jedan od rijetkih koji nema neku posebnu želju. Bitno mi je samo da ljudi slušaju, dalje se ne opterećujem niti si postavljam ciljeve. Radim kako želim i kada želim. Za sada sam zadovoljan.
Mogu reći da sam jedan od rijetkih ili jedini, neka me netko ispravi ako je krivo, beatmakera u Hrvatskoj koji imaju full beattape na 12” ploči. Tako da to smatram najvećim uspjehom.
To je izašlo u prosincu 2013. godine, 20 tematskih beatova, limitirano na 250 komada. Posebna zahvala engleskoj izdavačkoj kući Boom Better Records na tome. Imam u planu još ploča i u pregovorima sam da izađe serija od pet albuma na pet audio kazeta za Cold Busted Records iz L.A.-a Uspjeh mi je bio i što sam Inspectah Decku iz Wu-Tangu dao tri beata, još uvijek čekam da ih snimi za svoj mixtape.
TONE TUORO
Ja sam reper, producent, hype MC i student audio inženjeringa. Za prijatelje Toni, za mamu Anton.
Počelo je 2011. godine kada sam na nogometu polomio zglob. Tada mi je prijatelj na CD-u donio program za uređivanje i stvaranje glazbe. Fino dva mjeseca doma za kompjuterom i igranje, eksperimentiranje s glazbom. Kad je krenulo nisam to mogao ostaviti. Uvijek sam bio veliki ljubitelj glazbe, ali splet okolnosti doveo me do nje i sada ne mogu zamisliti život bez da svaki dan ne upalim program ili uzmem prazan list papira i krenem pisati tekstove.
U Hrvatskoj nema budućnosti ni za jednog glazbenika, osim ako se zoveš Severina ili Rozga, ali njih ne bi ni svrstao u neku vrst glazbenog izričaja. Ovdje to možeš raditi kao hobi, umjetnik i netko tko si to može priuštiti. S obzirom da sam cijeli svoj život predodredio glazbi, moram ići vani na određeno vrijeme da steknem iskustvo, profesionalnost i znanje. Nije nigdje lako, ali moram tamo gdje mi se nudi više prilika. Što se tiče podrške publike, kod nas je u konstantnom padu od kraja prve velike hip hop ere – čitaj Tram 11, Stoka i Nered, Bolesna Braća, El Bahattee, TBF, Elemental. Ima nekih oscilacija, pojavi se nešto, ali onako usamljeno i to je to. Zašto je to tako? Mogu filozofirati do jutra, da ne govorim o nesložnosti među izvođačima, jedna stvar koju bih istaknuo je da se krenemo fokusirati na kanale putem kojih naša glazba dolazi do publike. Imamo vrlo malo medija koji podržavaju i promiču našu glazbu. Ljudima se ne da tragati za svakim artistom, niti imaju vremena za to, ali ako imaju kanal gdje mogu naći sve što im je dobro, svi su u velikoj prednosti. Dakle, što više kvalitetnog materijala i medija koji to žele promicati, to bolje.
Cilj mi je da jednog dana imam svoj prepoznatljivi stil, koji će ljudi rado poslušati. Odnosno, da dosegnem vrhunski nivo u tome što radim i da surađujem sa sjajnim izvođačima diljem svijeta, pa i s nekim od svojih uzora. Nakon toga bih se vratio u Hrvatsku, pokrenuo svoju “tvornicu” kvalitetne glazbe i izvođača, evenata i radionica. Svijet postaje sve manji, granice su sve manje barijere, samo nemamo uvjete. Da ih imamo, ne bih morao nikuda ići. Sada umjetnici nemaju kvalitetnu platformu na kojoj se mogu izgraditi, a ja želim upravo to stvoriti jednog dana.
Ne bih znao istaknuti neki poseban događaj za koji bih mogao reći da je kruna moje karijere do sada, bilo ih je mnogo – od velikih nastupa ipred tisuća ljudi, do predivnih suradnji s glazbenicima iz Hrvatske koji su mi uzori ili sjajni mladi talenti. Ali smatram da je najveći uspjeh taj što sam konstantno u pokretu, stalno radim novu glazbu, upoznajem sjajne ljude i nastupam. Neka samo tako nastavi.
Osobno želim zahvaliti svima na utrošenom vremenu i na predivnoj glazbi koju stvaraju.
