Glazbena kolumna: Let 3, Nick Cave, Liburnija Jazz festival
Let 3 u pohodu na širenje radosti!
Mama ŠČ Leta 3 očito je prerasla status jedne popularne pjesme koja je kao sudionica natjecateljskog lakoglazbenoga tv showa, najprije Dore, a potom Pjesme Eurovizije 2023. godine. Svojim nekonvencionalnim konceptom uzburkala je duhove navikle na rutinu, učmalost i najgore od svega predvidljivost.
Ksenija Urličić, inače idejni začetnik i utemeljitelj Dore, odmah nakon opatijske pobjede Mame ŠČ, bila je šokirana i predviđala je porazni status pjesme u Liverpoolu. Kad god je u pitanju natjecanje, bilo sportsko ili glazbeno, prognoze i kladionice su u principu jalov posao pa je tako bilo i u slučaju Leta 3 na Pjesmi Eurovizije.
Mada je, naravno, bilo mnogo i onih koji su prognozirali i ulazak u Finale, ali i dobar plasman u Finalu. Bilo je tako dobro i učinkovito da je pjesma tek nakon cijeloga spektakla i slušana i gledana izvan okvira Hrvatske. Ne da nije pala u zaborav, nego je tek izazvala nezapamćeni interes. Naročito u rodnoj im Rijeci, ali i na Spotifyu, što je rezultiralo veoma ozbiljnim analizama raznoraznih stručnjaka. Ne samo glazbenih, njih možda najmanje.
Toliko je sve uzelo maha da se Mrle uplašio da neće valjda Let 3 nakon svega pamtiti samo po pjesmi Mama ŠČ. Držim da ne mora brinuti jer bi Mama ŠČ trebala produbiti interes i za ono što su oni radili 35 godina. Mama ŠČ bila bi nešto kao „vrh sante leda”, iako u Kvarneru nema santi leda, ali ima jedna autohtona alternativa popularnoj glazbi koja je toliko jaka i Mama ŠČ dobar je putokaz svima da tu alternativu istraže, otkriju.
I, eto, dade povoda i nadahnuće drugima da alternativa (i nekonformizam) može biti dobrodošla u mainstream kulturi, a da pri tom ne izgubi ništa od svoje izvorne vrijednosti. Mama ŠČ nije bilo kakva pjesma. U nju je ugrađeno potpuno spontano mnogo iskustvo iz povijesti rocka i naravno riječkog rocka i iznad i prije svega Leta 3.
Hrvatska pjesma Eurovizije 2023. godine bila je samo poligon za aktivizam Leta 3. Nisu oni to radili svjesno, nego spontano kako rade 35 godina. Mama ŠČ premostila je na međunarodnoj sceni razlike među ljudima i kulturama i udružila ih jednim efikasnim refrenom i traktorom(?!). U početku su možda Let 3 mnogima bili nešto poput fizičke/vizualne nelagode, da bi postali nešto posve suprotno. Možda bi cijelu priču Leta 3 i Pjesme Eurovizije mogli čak podvući pod „u početku bezizgledni napor dekonstrukcije da stvori učinkovitu konstrukciju”.
Našlo bi se tu i dadaizma nastalog početkom prošlog stoljeća u kafiću Cabaret Voltaire u Zurichu, Duchampa. Ksenija Urličić prije Dore izjavila je: „Let 3 su previše ekscesni da idu pod svaku cijenu na provokaciju, što nije dobro”. Nakon Dore Ksenija Urličić bila je stvarno u šoku i nije Letu 3 davala nikakve šanse na Pjesmi Eurovizije 2023: „Gotovo je! Neka nam dragi Bog pomogne”.
BBC nakon svega piše sljedeće: „Da se razumijemo svi smo se umrtvili pa je Let 3 poslan da nas trgne. Ovaj band zna što radi. Eurovizijska pravila izričito zabranjuju političke tekstove, ali Let3, poznati satiričari u svojoj zemlji, uspjeli su se provući kroz sve cenzore”.
The Telegraph: „Let 3 uspio je zasjeniti čak i češke predstavnice koje su izgledale poput Spice Girls u seriji The Handmaid’s Tale. Čak i one su pale u sjenu hrvatskog Leta 3, dadaističke družine s ludim brkovima i golemim kartonskim projektilima. Rečeno nam je kako je ispod te manije riječ o apelu za mir i solidarnost među narodima. Za one koji cijene čudniju stranu Eurovizije ovo je fantastično ludo”.
Mnogi su dobro uočili kako je Mama ŠČ istodobno pop-pjesmica, antiratni punk, teatar apsurda, klasični nadrealizam… Po povratku u Rijeku Let 3 dočekan je na Korzu od svojih sugrađana jednako kao što se dočekuju sportaši koji se vraćaju doma s najvažnijim odličjima. Ne čudi što je Mrle iskreno izjavio: „Sretni smo zbog ljudi u Hrvatskoj jer smo im donijeli malo radosti!”.
Kako protiv Pjesme Eurovizije? Pjesmom Intervizije!
Što je sad ovo? Kako i zašto protiv Pjesme Eurovizije? Kakvom Pjesmom Intervizije? Čudno je razmišljati o ovome u vrijeme kad Pjesma Eurovizije nije bila popularnija s brojnim natjecateljima, uključujući i daleku Australiju. Ovo je samo jedna od priča iz povijesti Pjesme Eurovizije, inače puna burnih zbivanja, dilema i trilema.
Od samoga početka 1956. (a nastala je nadahnuta izravno Sanremom – Festivalom talijanske kancone utemeljenim 1951. godine) – napadana je kao tv priredba kičaste privlačnosti, obilježena političkim napetostima zemalja sudionica uz političko i geografsko glasovanje, glasovanjem koje ne uzima u obzir glazbene vrijednosti, nego sve druge interese (susjedske, političke). Ipak Pjesma Eurovizije iznjedrila je na globalno popularne genijalce ABBA-u, inkorporirala i popularizirala etno i prihvatila LGTB kulturu, imala je, kako kad, i jak utjecaj na popularnu kulturu.
Ipak mnoge europske zemlje bile su uskraćene za sudjelovanje jer u vrijeme Hladnog rata, zastrašujućeg Berlinskog zida i sve što je on predstavljao, SSSR i mnoge zemlje pod njegovom čizmom i nerijetko tenkovima nisu mogle biti članice EBU-a (Europska radiodifuzna unija) pa tako ni biti sudionice Pjesme Eurovizije.
Sve do kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošloga stoljeća, pada Zida i tako u svemu najoštrije podjele Istoka i Zapada – Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska, Ukrajina mogli su samo čeznuti općenito za glazbom izvan svojih strogo kontroliranijih granica, a još manje natjecati se na Pjesmi Eurovizije.
Vjerujem da je ovakvu situaciju današnjem konzumentu glazbe jako teško pojmiti. Ostaci tog stravičnog razdoblja u Europi i danas – kad govorimo u Pjesmi Eurovizije i Željeznoj zavjesi – su prisutni. Istina modificirano i iz drugih razloga: izbacivanje Rusije i nemogućnost Ukrajine da ove godine ugosti Eurosong 2023. godine podsjetnik su na ta stara vremena. Kad je postojala Eurovizija na Zapadu i Intervizija na Istoku. Radoznao, kakav jesam, nisam propustio priliku zaviriti malo iza Željezne zavjese kao reporter Radio Zagreba (Radiotelevizija Zagreb,od 1990. Hrvatska Radiotelevizija). Bio sam i prije iza Zavjese, ali kao turista, a u ljeto 1980. kao akreditirani reporter u Sopotu u Poljskoj, na Pjesmi Intervizije. BBC je Interviziju općenito nazvao hladnoratovskim suparnikom Eurovizije.
Ovo ‘suparnikom’ naravno da se moglo shvatiti samo ironično. Pjesma Intervizije održavala se od 1977. do 1980. godine. U poljskom mondenom ljetovalištu Sopot, gradiću smještenom između velikog Gdanjska i nešto manje Gdinje. Sopot je imao Šumsku pozornicu, predivnu ljetnu pozornicu u šumi gdje je jedno vrijeme održavan i Festival djela Richarda Wagnera, a početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća međunarodni lakoglazbeni festival. No, sredinom sedamdesetih Poljaci odlučiše utemeljiti svoju Pjesmu Intervizije.
Na onu zapadno od Željezne zavjese ionako nisu mogli ni gledati, a kamoli sudjelovati. Tako je na Šumskoj pozornici rođena Pjesma Intervizije, natjecanje zemalja koje su pripadale komunističkim zemljama pod kišobranom Sovjetskog Saveza. Bilo je i iznimaka, Kuba na primjer, pa je pobjednica te 1980. bila predstavnica Finske, a prethodnih Čehoslovačka, Sovjetski savez i Poljska.
Zašto je te 1980. godine Pjesma Intervizije bila ujedno i posljednja?
Već po slijetanju na aerodrom u Gdanjsku nije bilo teško osjetiti nešto „napeto u zraku”, ali i na zemlji. Sve je vrvjelo od policijskih snaga na svakom koraku. Središte neglazbenih zbivanja, hotel Grand u Sopotu, čuvala su čak tri kordona policije. A sve zbog aktivnosti još nelegalnog sindikata Solidarnost koji je iz gdanjskog brodogradilišta Lenjin protiv komunističkog uređenja pokrenuo i štrajk radnika.
Nije bilo sukoba s policijom, ali sukob je „visio u zraku”. I zato je cijela atmosfera bila nelagodna, napeta. Mnogi od Poljaka preko Baltika bježali su u Švedsku na primjer. Tko je u takvoj situaciji mogao usredotočiti se ili se uopće baviti nekim natjecanjem lake glazbe koja ionako nije nikada imala odjeka na Zapadu i kojom su poljski organizatori htjeli i rusima i svijetu pokazati da mogu takvo nešto organizirati.
Tih nekoliko dana krajem kolovoza u brodogradilištu se žestoko začela borba protiv komunizma, a Festival Intervizije dobro je poslužio Solidarnosti za propagandu. Festival je pratilo mnogo novinara iz svijeta, a bilo je i glazbenika iz cijeloga svijeta. To je bila stvarno moćna podrška, samo izvještavanje je već bilo dovoljno. Organizatori su bili, naravno, najviše nervozni i napeti. Možete samo zamisliti kako su bili šokirani kad je na pozornici spektakularnog amfiteatra eksplodirala jedna velika lampa. Odjeknulo je kao eksplozija velike bombe. Dok se nije saznalo o puknuću lampe pomislilo se o bombi i pokretu otpora.
U dane Festivala, nekoliko dana prije svoga osnivanja (31.8.1980.), Solidarnost je imala raznorazne slikovito „diverzantske” lake akcije. Na primjer da bi vlast osramotili ispred mnogih stranih gostiju i novinara usmeno su uspjeli ugostitelje uvjeriti da je točenje alkoholnih pića zabranjeno. No, barmeni su se lako snašli pa je gost umjesto votke s ili bez juicea tražio samo juice. Ili u čuvenom Klubu Aktora, gdje dolazi sve sam umjetnički svijet, a specijalitet je bio i gulaš od divljači, za piće ne bi tražili na primjer vino, nego samo sok od ribizla.
Iako se na festivalske izvedbe više nitko nije obazirao jer je svakim novim satom, ne danom, napetost i neizvjesnost bivala sve većom, do opuštanja je dolazilo noću u Grand hotelu. Da, opuštanja. Dolazilo je do pravih terevenki. Uostalom, hotel je i po tome bio poznat u povijesti, a bogme u njemu su odsjedali tipovi poput Fidela Castra, Charlesa De Gaullea, Omara Šarifa i Španjolskog kralja Alfonsa XIII.
Među damama od Grete Garbo do Marlene Dietrich, Josephine Baker i Annie Lennox. Budući da je Poljska u Drugom svjetskom ratu bila pod nacističkom Njemačkom, u hotelu su znali boraviti i naci-glavešine Borman, Goring i sam Hitler.
Tako je Festival Intervizije noćne provode za goste imao u i superluksuznom i poprilično bizarnom, morbidnom interijeru i atmosferi Grand hotela. Nije bilo DJ-a, a i da jest opet bi se nudila „živa muzika” kako i priliči ovakvim situacijama. Jednu noć sve je iza ponoći počelo nastupom jednog country banda iz SAD-a, a onda nakon stanke za tko zna koji slijed jela službeni moderator najavio je ženski gudači kvartet Varšava. Kakve ljepotice i interpretkinje muzike za zabavu na kraljevskim dvorima prije barem tristo godina. Negdje oko četiri u jutro pozornicu su okupirali Romi iz Rusije i zna se, nastaje lom i prolom od veselja i radosti. U šest u jutro ljubazni domaćin ponudio nas je doručkom u hotelu, ali i preporučio buffet Željezničkog kolodvora gdje poslužuju fantastične domaće kobasice, omiljeni doručak željezničara, konduktera i vlakovođa.
A onda tuširanje, pakiranje i pokret ka aerodromu na avion za Zagreb. Pjesma Intervizije 1980. godine neplanirano se i spontano uključila u aktivnosti Solidarnosti koje su uskoro bile i zabranjene, a u Poljskoj je iduće godine proglašeno izvanredno stanje (General Jaruzelski) i nikome nije pala na pamet nekakva Pjesma Intervizije. Vođe Solidarnosti bili su u zatvoru, ali veoma brzo krajem osamdesetih došlo je do sloma i Berlinskog zida i Željezne zavjese i kraja Hladnoga rata. Poljska, Rusija, Češka, niz zemalja srednje i istočne Europe postale su članice EBU-a i sudionici Pjesme Eurovizije. Vođe Solidarnosti postali su premijeri ili predsjednici Poljske. Tako je Pjesma Intervizije samo na kratko bila kao „rival” Pjesmi Eurovizije, da bi na kraju postala njezin dio.
Nick Cave: Darker pa još k tome i Royalist?
Gostovanja The Mission i Sisters Of Mercy u Zagrebu potaknula su pojavu termina dark/darker/darkeri u, kako se to danas kaže, javnom prostoru. Nije ga dugo bilo pa sam se prisjetio koga se sve nije nazivalo darkerom. Evo, na primjer Nicka Cavea, alii davno, ne danas. I onda sam se prisjetio prvog velikog (od četiri ukupno) intervjua s njim u Londonu u hotelu The Gore 1994. godine.
Pričali smo tako o mnogo čemu pa i o tome da on ne mrzi davati intervjue i da mu to uopće nije teško, dapače samo ako intervjuist ne pita je li on darker. E, na to Caveu skoči tlak.
Kroz više od trideset godina izravnog komuniciranja s Nickom Caveom (intervjui, pressice) jasno je da je on umjetnik koji uopće ne odbija odgovoriti na bilo koje pitanje, čak i ono o njemu i PJ Harvey, ali o tome je li darker ne želi uopće odgovarati. Stvarno i jest toliko stupidno da je neopisivo jednog Nicka Cavea tako i pomisliti nazvati ili uopće pitati. To znači apsolutno ne poznavati ni malo njegovo stvaralaštvo. Zato i ne čudi koji put njegovo bijesno reagiranje na pojam i pitanje: „Nick jesi li ti darker?”.
Koliko je obožavan (a broj njegovih obožavatelja raste i raste, reklo bi se svakodnevno), toliko Nick Cave izaziva i predrasude o sebi. Nova predrasuda isplivala je na površinu oko njegovog prihvaćanja poziva da bude na krunidbi kralja Charlesa III.
Pozvan je u okviru delegacije Australije i odmah je naišao, blago rečeno, na čuđenje dijela fanova. Nije se ni sekunde libio odgovoriti sljedeće:
„Ja nisam monarhist, niti sam royalist, niti sam gorljivi republikanac što se toga tiče. Ono što također nisam je toliko spektakularno nezainteresiran za svijet i način na koji on funkcionira, nisam toliko ideološki zarobljen ili tako prokleto mrzovoljan da odbijem poziv. Na ono što će vjerojatno biti nešto između najvažnijeg i najčudnijeg događaja u Velikoj Britaniji našega doba. Mislim da pokušavam reći da, osim beskrajnih ali ružnih rasprava o ukidanju monarhije, imam neobjašnjivu emocionalnu privrženost kraljevskoj obitelji, njihovoj neobičnosti, duboko ekscentričnoj prirodi cijelog događaja koji tako savršeno odražava jedinstvenu neobičnost same Velike Britanije. Jednostavno me privlače takve bizarne i jezive stvari, zapanjujuće spektakularne, koje izazivaju strahopoštovanje.”
Dovoljno se i prisjetiti kako je jednom objasnio svoju sklonost „nasilnim stihovima”. Ne nasilju, nego stihovima pa da bude sve jasno. Uz odlazak na krunidbu on upotrebljava termine bizarnost i jezivost. Pametnome dosta.
Inače Nick Cave poštuje i voli mnoge umjetnike, ali posebno ne Sisters of Mercy. Sve mi je uvijek pojašnjavao, ali ovo sa Sisters of Mercy nije mi htio ni riječ više od „Sisters of Mercy mrzim!”.
I kad je bijesan, Nick teško upotrebljava ovako tešku riječ kao što je “mrzim”. Neka to ostane tajna, kao što će ostati tajnom i zašto Andrew Eldritch, frontman Sisters of Mercy, svom menadžeru naglasi da zamoli novinare da ga uopće ne pitaju o darku, gothicu i tome sličnom.
Možda umjesto odgovora na gore postavljeno pitanje bude dovoljna izjava koja prenosi kako mi je jednom prilikom Andrew Eldritch objasnio zašto se jednom u Hamburgu osjećao ponosnim:
„Jedan od trenutaka s kojima se najviše ponosim zbio se u Hamburgu. Prolazio sam pored striptiz kluba, plesačice su plesale uz jednu moju pjesmu. Pomislio sam da je to dobro. Takvu bismo glazbu trebali stvarati, a ne glazbu za dizala. Mi stvaramo za ljude koji vole dobre pjesme, koji će se navući na našu glazbu zbog melodija i otkriti da riječi i glazba odražavaju ono dobro u njima. Svi imamo nešto dobro u sebi samo što to zna biti skriveno. Mi pjevamo o onome lošem u čovjeku, ali samo radi poruke. Da bi ljudi bili bolji i mi bismo trebali biti bolji”.
Eto ti darkera koji je ime bendu dao prema istoimenoj pjesmi Leonarda Cohena – Sisters of Mercy. Osjećam potrebnim napomenuti kako ime benda nema dodirnih točaka s vjerskim institucijama. Eldritch je čuo pjesmu u anti-western filmu Roberta Altmana „McCabe & Mrs. Miller” s Warrenom Beattyjem i Julie Christie. Altman je pak bio obožavatelj albuma „Songs of Leonard Cohen” iz 1967. na kojem se nalazi i numera Sisters of Mercy.
I kad sam se ovdje dotaknuo tema o „mraku”, „mračnim stanjima ljudske duše”, „darkerima” i sličnome, u popularnoj kulturi sjetih se da sam u Beču 1997. godine tijekom ekskluzivnog intervjua zamolio Davida Bowieja da prokomentira, u svojoj pedesetoj godini života, parole iz povijesti: „Živi brzo i umri mlad!”, „Premlad za umiranje, a prestar za rock and roll” ili „Budi lijep i mlad leš”.
Kao iz topa odgovorio mi je:
„To je pop-kultura! Nisam nešto sljubljen s time, ali sam ipak napisao slične stihove u pjesmi All The Young Dudes za bend Mott The Hoople. U toj pjesmi jedan od likova nije htio doživjeti više od 25 godina. Mislim da u ranim dvadesetim možete imati romantični pogled na smrt kao na junački čin. Na primjer, ako previše čitate Baudelairea, no mislim da vam to nakon 25. godine života više i nije životna filozofija.”
Na lijepom plavom Kvarneru
Malo se tko tome nadao (ili sanjao) da će jedan jazz festival kod nas na moru opstati, ne pet (što je kritična godina), nego 23 godine. Riječ je o Liburnia Jazz Festivalu našega Jazz velikana Elvisa Stanića.
Tijekom godina, još u samim počecima, Elvis je apsolutno specifičnim profilom programa Festival uspio učiniti svjetski prepoznatim te dijelom opatijske i hrvatske kulturne baštine.
U Opatiju su rado dolazili sve sami velikani suvremenog Jazza sa svih pet kontinenata, najveći među njima je Joe Zawinul! Bio je tu i Mark Stern i Richard Bona i Hiromi. Kako stilski tako i zemljopisno jedna veoma šarolika ekipa uvijek sklona eksperimentu i avanturi. Uostalom i sam Elvis Stanić kao promotor, skladatelj i multiinstrumentalist uvijek je djelovao pod sloganom „Spajanje nespojivog!” – i to uspješno. Trebalo je samo u praksi preokrenuti staru misao: „Kako publiku privući Jazzu?” u „Kako Jazz približiti publici?”.
Nije s visine elitnog glazbenika (što on jest, kao i njegovi gosti) gledao publiku s prezirom jer ne razumije tu vrstu umjetnosti, nego je sve učinio da Jazz dođe publici. Elvis je raznovrsni program postavio na Lungomare, ulice i trgove i parkove Opatije, terase kafića i hotela pa čak i na opatijsku tržnicu (a ne samo u gabarite predivne Ljetne pozornice). Ovi ulični off programi, svirke na terasama i na tržnici odvijali su se tijekom cijeloga dana, u jutro, poslije podne, predvečer, a usred dana palio bi se Jazz Boat sa živom svirkom na ruti od Opatije do Mošćeničke drage i natrag, Kvarnerskim akvatorijem. To je bilo posebno atraktivno. Jazz na lijepom plavom Kvarneru!
Ekscentrični japanski trubač Takuya i japanska Princeza Funka Juna bacaju sidro u Jadran
Ovoga ljeta, između 7. i 9. srpnja 2023. Liburnia Jazz Festival nudi pregršt raznolikih domaćih i stranih uzbuđenja. Festival se otvara 7. srpnja promenadnim koncertom (off program/street jazz) na Lungomare, a održat će ga Puhački orkestar Lovran s početkom u 19:00 sati. Kud ćeš ljepšeg uvoda.
U program prvog dana se upisao i Dino Ivelja Quarteta, vrijedno svake pozornosti bez obzira na to što sviraju uvodni dio koncerta Liburnia Jazz Festivala. Nakon njih slijedi visokocijenjeni japanski jazz trubač Takuya Kuroda, prepoznat po progresivnom pristupu, razmišljanju i razvijanju hibridnog zvuka u koji on inkorporira soul-jazz, post bop, hip-hop. Naravno da djeluje iz New Yorka i snima za kultnu jazz etiketu BlueNote.
Struka ga je već proglasila budućim klasikom Jazza koji jednim okom gleda u prošlost, a drugim daleko ravno naprijed. Umjetnik je to koji zna biti duhovit u komentarima onoga što sam stvara pa o albumu „Fly Moon Die Soon” izjavljuje: „Ovaj album govori o ironiji između veličine prirode i prekrasne opscenosti čovječanstva. Melodije i ritmovi lete naprijed i natrag od duhovnih do vulgarnih”.
Drugi dan Liburnija Jazz Festivala započet će u jutarnjim satima. U subotu 8. srpnja već u 11:00 sati na tržnici, prekrasnoj maloj opatijskoj tržnici koju svi posjećuju od domaćih, fureštih pa čak do premijera Plenkovića, nastupit će Trio Roberta Mikuljana, jake domaće snage kao i u slučaju Dina Ivelje. Dođete oko deset, kupite frišku ribu i ostalo što vam treba i slušate besplatno Mikuljana negdje do podneva. I to nije sve toga dana glede off programa (street jazza). Prije večere u 19:00 sati u Umjetničkom paviljonu Juraj Šporer nastupit će Blues Brothers Project By Super Cover Band. Tik uz more uz Paviljon u jednom od najljepših parkova (i to ne samo u Opatiji).
Drugu liburnijsku večer na Ljetnoj pozornici okupirat će Juna Serita. Iznikla je iz YouTube japanske glazbene senzacije Tokyo Groove Jyoshi koja je znala imati i oko 8 milijuna pregleda na spomenutoj platformi. Juna je napustila prvotni band, osnovala vlastiti i plijeni pozornost kao skladateljica, aranžerka, pjevačica, i prije i iznad svega, basistica. Toliko atraktivna da je proglašavaju Princezom funka pa onda surađuje i s Mattom Scofieldom. Kirkom Fletcherom ili na primjer Jackom Gardinerom. Treba li dodati da će te večeri u Opatiji biti veselja, radosti i plesa i cijeli jedan Tihi ocean japanskog ženskog Funka.
Završna večer Liburnija Jazz festivala u svakom slučaju bit će najneobičnija i egzotična, tako da slušatelju sigurno neće skinuti osmijeh s lica. U nedjelju, 9. srpnja u 19:00 sati u Umjetničkom paviljonu Juraj Šporer (to je ono tik uz more i u jednom od najljepših parkova) nastupa za današnje vrijeme totalno začudan glazbeni trio (accordion trio) French Touch Elvisa Stanića.
Samo neupućeni čudit će se što Elvis, umjesto gitare o ramenu, ima veliku pravu harmoniku na prsima. Uz njega je kontrabasist Darko Mihelić, gitarist Spartaco Črnjarić i bubnjar Andy Cech. Ovo je novi glazbeni projekt Elvisa Stanića posvećen harmonici. Naravno, ništa tu nema od one paučinaste nostalgije za romantičnim Parizom na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, isto takav Buenos Aires s mornarskim krčmama i boljim lokalima u kojima se kalio tango.
Nije Elvis u ovoj priči zaboravio na valcer i Beč, a i kako bi kad je Opatijac. Štos je u tome što on svim tim povijesnim žanrovima pristupa ne samo s velikom ljubavlju i virtuoznošću, nego i novom kreativnošću.
Na jednom od nastupa nedavno u Rijeci Elvis Stanić Accordion Trio French Touch na bis je izveo – ne tango, ne valcer, ne ništa pariško – nego staru dalmatinsku pjesmu Jute san se zajubija. Možda novi projekt služi i kao podsjetnik na jedan nastup Olivera Dragojevića na Liburnia Jazz Festivalu, na kojem je svoj repertoar izveo u jazzy aranžmanima Elvisa Stanića koji je imao među rukama – harmoniku!
Siguran jazz-rock u nesigurnim vremenima
Međunarodno prepoznati fusion skladatelj i pijanista Sloba Dragović objavit će iduće godine drugi samostalni album, a kao prethodnicu ovih dana objavio je singl Uncertain Times. Video uradak prikazuje četiri glazbenika u mračnoj praznoj dvorani simbolizirajući razdoblje unazad nekoliko godina. Singl u svojih sedam minuta ostavlja dojam vrste bijega od posvemašnje nesigurnosti uzrokovane covidom i raznim sukobima u cijelom svijetu.
Službena objava ističe da „umjetnik spaja zamršene melodije s pokretačkim ritmovima i bujnim harmonijama kako bi stvorio zvuk istovremeno složen i pristupačan”. Skladba ima gotovo pitku pop-melodiju, emotivne Slobine klavirske dionice, a sve obogaćuju virtuozni instrumentalisti. Gitarista Luka Puletić se organski spaja s organskim zvukom skladbe, Branimir Marković pripomaže na basu s naglašenim grooveom, a bubnjarski solo Mladena Dragovića gradi se postupno do dionica na kraju skladbe.
Sve skupa posloženo je kao jedna fina pop-skladba, a opet tipična fuzija jazza i rocka. Na kraju zaboraviš da se skladba zove Nesigurna vremena. Sloba Dragović ima dugu karijeru i nebrojene nastupe u malim i velikim dvoranama, suradnje, a posebice se ističe rad s vlastitim bendom Gis Maj Es. Eto, od Gis Maj Es do Nesigurnih vremena koja i ne izgledaju tako mračna, kao što je mračna prazna dvorana nakon sedam minuta sofisticirane svirke naglašeno melodiozne skladbe.
Najsjajnije zvijezde na zlatnom jubileju Lisinskog
Pedeseta je godina od otvorenja koncertne dvorane Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu, a objavljen je i program Lisinski subotom za sezonu 2023/2024. Petnaest koncerata domaćih, regionalnih i, iznad svega, svjetskih zvijezda klasične glazbe.
Od Simfonijskog orkestra HRT-a, Drezdenske filharmonije, Bečkih simfoničara, Slovačke filharmonije, Il Giardino Armonica, Zagrebačkih solista, Ive Pogorelića, Mađarske nacionalne filharmonije, Simfonijskog orkestra grada Birminghama do Slovenske filharmonije, Miloša Karadaglića i Ivete Apkalne.
Naravno da ću u svojoj kolumni detaljno mjesečno najavljivati programe Lisinskog subotom pa ovom prilikom ne nabrajam i ugledne dirigente i druge sudionike. No, malo više ipak treba reći ovom prilikom o velikim svjetskim zvijezdama koje dirigiraju velikim orkestrima ili će svirati s njima, a to su
Julia Hagen, Simone Lamsma, Iveta Apkalna i Alevtina Ioffe. Kakva dobitna kombinacija za Lisinski!
Julia Hagen, čelistica
Nastupa s Drezdenskom filharmonijom, a dolazi iz Salzburga i iz čuvene obitelji Hagen. Bogata je hvalospjevima kritike (virtuozna, intonativno kristalno čista, strasna…) i struke a jedna je od novijih velikih zvijezda klasične glazbe. Nije onda čudno što svira na privatno posuđenom instrumentu – skupocjenom violončelu Francesca Ruggierija iz 1684. godine.
Simone Lamsma, violinistica
Nizozemka koja će u Lisinskom svirati uz Bečke simfoničare. Veličana je i kao solistica i kao violinistica s orkestrom, kao što su Bečki simfoničari, Filharmonija iz Los Angelesa, Londonska filharmonija… Njezino umijeće sviranja violine kritičari obično opisuju kao „briljantno, intenzivno, apsolutno iznenađujuće i intrigantno”. Simone Lamsma svira na skupocjenoj violini „Malynarski” Stradivarius iz 1718. godine koju joj je velikodušno posudio anonimni dobročinitelj.
Iveta Apkalna, orguljašica
U svojoj domovini Latviji toliko je omiljena i štovana da joj je Vlada Latvije dodijelila najviše državno odličje za zasluge u kulturi – Orden s tri zvijezde. U svijetu nastupa i s orkestrima poput Berlinske filharmonije. Velika čast i priznanje Iveti Apkalni bio je poziv da preuzme titulu glavne orguljašice Klausovih orgulja u novosagrađenoj hamburškoj Filharmoniji na Labi i koje je i inaugurirala.
Tom prigodom imala je praizvedbe djela suvremenih skladatelja Rihma i Widmanna. Tako će i u Zagrebu u njezinom repertoaru biti klasičnih i suvremenih skladatelja. Iako joj pozivi za sviranje stalno stižu, za najveće koncertne dvorane Iveta redovito nastupa na misama u malim crkvama svoje domovine. Toliko o njezinom svjetonazoru.
Alevtina Ioffe, dirigentica
Rijetka žena među dirigentima, ruskinja Alevtina Ioffe, dolazi u Zagreb ravnati s Mađarskom nacionalnom filharmonijom koja ove godine slavi 100 godina od osnutka. Na pozornici će svirati i Aleksander Malofejev, nova pijanistička zvijezda – najnovije čudo ruske pijanističke škole. Alevtina je već proglašena „najintrigantnijim dirigentom svoje generacije”.
Na glasu su posebice njezine operne interpretacije. Dirigirala je u Bavarskoj državnoj operi, Komičnoj operi u Berlinu ali i u Seattleu! Renome je stekla ravnanjem Pariške filharmonije i Staatskapelle iz Weimara. Mađarska nacionalna filharmonija, Malofejev i Alevtina Ioffe – kakva dobitna kombinacija za Lisinski!
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
