“Cell – 0” (Apocalyptica): Metafora o životnim usponima i padovima
Godina nije mogla bolje početi, 10. siječnja izašao je novi studijski album pod nazivom “Cell – 0” finskog metal benda Apocalyptica. Album nam je bio predstavljen u zagrebačkoj Tvornici Kulture 20. siječnja.
Njihov skromni početak, kada su svirali isključivo Metallicu na četiri violončela, ih je zapravo doveo na poziciju na kojoj su danas kao jedan od najcjenjenijih symphonic metal bendova. “Plays Metallica by four Cellos” uistinu je uspio prikazati ljudima koliko su talentirani i vješti, isto tako savršenim spojem klasičnih instrumenata i moderne glazbe su mlade ljude uspjeli pridobiti da slušaju više klasičnu glazbu koja je izgubila na popularnosti među novijim generacijama. Zato su njihovi noviji studijski albumi tako dobro i bili prihvaćeni, pogotovo dodavanjem bubnjeva u taj cijeli miks, iza kojih je Mikko Siren.
U potpunosti instrumentalan
Deveti studijski album “Cell – 0” je jako ambiciozan i progresivan projekt, kojeg su ovoga puta sami producirali, a miks je radio jedan od najpoznatijih audio inženjera Andrew Scheps. Ovo je prvi album u 17 godina koji je u potpunosti instrumentalan, a uz violončela i bubnjeve imali su dva gostujuća glazbenika na albumu – Lasse Piirainen na klavijaturama i Joonas Parkkonen iz Santa Cruza na bas gitari. Ovaj album je uistinu remek djelo filmskih proporcija, svaka nota je odsvirana s određenom dozom emocionalnosti i intimnosti koja se zavlači pod kožu slušatelja. Izdanje broji devet skladbi, a detaljnije ću izdvojiti one koje su me se najviše dojmile.
Metafora za autodestruktivnost
Pjesma koja otvara album, ujedno i prvi singl, Ashes of the Modern World je gotički usmjerena skladba koja izbacuje iz sebe uragan očaja pričajući o nikome drugome, nego o nama. Ljudima. Našoj autodestruktivnosti i tome što smo sami sebi napravili stvaranjem boljeg svijeta, ‘lakšeg’ svijeta.
Sve nas je to dovelo u poziciju gdje smo postali toliko sebični da ne možemo razmišljati ni o čemu drugome, nego o nama samima. Premda živimo u zajednici s bezbroj drugih organizama, umjesto da pokazujemo i da težimo nekom obliku simbioze, postali smo virus i uništavamo sami sebe. Još jedno poznato ime se pojavljuje na ovoj pjesmi, a to je finski producent Tommi Vainikainen na perkusijama.
Nada za bolje sutra
Naslovna pjesma Cell – 0, je rock n’ roll sonata koja spušta u dubine očaja, koje smo si ponovno sami stvorili. Pad u beskrajan ponor iz kojeg ne možemo izaći niti se možemo uhvatiti da probamo nekako zaustaviti ili barem ublažiti taj pad i konačno – smrt.
Poput feniksa, pjesma koja ide rame uz rame s naslovnom se zove Rise. Odličan naslov pjesme jer je totalna suprotnost prošloj, sa svjetlijim tonovima i atmosferom koja nam daje nadu. Nadu za bolje sutra. Za dobrotu u ljudima. I nadu da će na kraju biti sve u redu.
Životni kontrasti
Fire & Ice predstavlja upravo ono što naslov propovijeda. Kontrast između dvije suprotnosti u životu, ovo je uistinu glazbena reprezentacija yina i yanga. Uvod u pjesmu predivno je odsviran na irskim gajdama koje je svirao nitko drugi nego Troy Donockley iz Nightwisha, najpoznatijeg simfonijskog metal benda i jednog od osnivača tog žanra. Prvi dio skladbe nam pokazuje mračnu stranu i spušta nas u ponor i pakao, dok nas drugi uzdiže nazad u nebesa.
Catharsis je sumiranje svega što je opisano u prošlim pjesmama. U neku ruku purgatorij, koji nam daje još jednu šansu da krenemo ispočetka i da probamo biti što bolji, da shvatimo u čemu smo pogriješili i zašto. Ako ikada dobijemo takvu priliku, ne smijemo ju propustiti. Beyond the Stars je rezultat novog početka i završetak simfonije s naracijom Tom Fureya koji govori o vraćanju zemlje u balans, kako treba krenuti ispočetka i obrisati sve što je bilo do sad. Možda bi taj savjet trebali i poslušati.
