novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Dalibor Matanić: „’Zvizdan’ je moj osobni autorski nastup protiv svih negativnih tekovina povijesti u ovim krajevima“

www.facebook.com/zvizdan
Vrijeme čitanja: 5 minute

Nakon što su mu prije nekoliko godina prikazana dva kratkometražna filma na Filmskom festivalu u Cannesu, Suša i Tulum, redatelju Daliboru Mataniću ove je godine sjekira pala u med – ili, možda, među zvijezde –, i to činjenicom što će njegov najnoviji dugometražni film Zvizdan biti prikazan u službenoj konkurenciji ovoga festivala na Azurnoj obali, gdje će ujedno doživjeti svoju svjetsku premijeru. Ovoga autora sada već devetorih dugometražnih i sedmorih kratkometražnih filmova ne treba posebno predstavljati, budući da je široj domaćoj publici zapeo za oko već svojim prvim uratkom dugoga metra, Blagajnica hoće ići na more (2000). Nizanje uspješnica nastavljeno je i s filmom Fine mrtve djevojke (2002), njegovim – do sada – najpoznatijim filmom, koji je ujedno bio hrvatski kandidat za nagradu Oscar i koji je doživio i postavljanje na kazališne daske.

Nakon Kino Lika (2008) i Majstori (2013), od kojih je prvi ponovno uspio uzburkati ovdašnju kritiku i izazvati, najblaže rečeno, oprečne i donekle burne reakcije, Matanićevog Zvizdana tek očekuju reakcije svjetske i hrvatske publike; prve će uslijediti nakon 68. Filmskog festivala u Cannesu, koji se ove godine održava od 13. do 24. svibnja, a druge nakon 62. Pula Film Festivala, koji će se održavati od 18. do 25. srpnja. Što autor uoči tih dvaju velikih događanja ima za reći o svome novom i o svojim starim filmovima te o tome što jest, što bi moglo i što će zasigurno okupirati hrvatsku publiku u vezi s autorskim potpisom „Matanić“ možete pročitati u nastavku.

Najprije bih Vam želio uputiti čestitke zbog uvrštavanja Vašeg Zvizdana u ovogodišnju službenu selekciju Filmskog festivala u Cannesu, gdje će doživjeti i svoju premijeru. To je velik i značajan događaj kako za Vas, tako i za hrvatski film općenito. Kako se osjećate i imate li komentar glede toga?

Sjajno se osjećam, veliki kompliment je biti u konkurenciji s autorima kao što su Weerasethakul, Mendoza i Porumboiu, čije filmove obožavam. Što se Hrvatske tiče, taj post dugačak 34 godine je prekinut i sad više nema nazad. Ja znam da ću nadalje nastaviti dizati ljestvicu. Općenito su sjajne reakcije iz svijeta na Zvizdana tako da jedva čekam da ga predstavimo publici.

Između nagrade za najboljeg debitantskog redatelja u Cottbusu i odabira Vašeg filma Fine mrtve djevojke kao hrvatskog kandidata za nagradu Oscar nalazi se petnaestak godina i desetak filmova. Na što sada pomislite kada se sjetite toga razdoblja?

Kao i uvijek u mom slučaju bio je rad, rad i samo rad. Prošao sam različite uvjete, ali najbitnija stvar je snimiti film, ne pričati o tome kako bi se nešto trebalo snimiti. Jako puno ludih, bizarnih, emotivnih iskustava je bilo u svim tim snimanjima i s veseljem se sjetim svakog od njih.

www.facebook.com/dalibormatanic
www.facebook.com/dalibormatanic

Blagajnica hoće ići na more i Fine mrtve djevojke već posjeduju svojevrstan kultni status i među mlađim naraštajima filmofila, Polimac je potonji čak nazvao „najboljim hrvatskim filmom poslije Brešanovog Maršala“. Kako općenito gledate na Vaše prve dugometražne filmove, ima li nešto – osim onog vječnog autorskog poriva – što biste učinili posve drugačije glede njihove režije, scenarija i sl.?

Na svaki film gledam kao na osobni maksimum u tom trenutku i volim ih i čuvam u prostoru i vremenu kao dokument vlastitog izričaja. Film ima tu dokumentarnu vrijednost, ne samo zbog svakodnevnice koje prikazuje već i zbog autorovih dometa u tom trenutku. Zato je bitno da svaki novi film bude korak naprijed, iznimno je bitno hrabro pomicati granice u nepoznato i krčiti put vlastitoj kreaciji.

Neki Vaši filmovi nastali su bilo po predlošku bilo u suradnji s poglavito mlađim naraštajima hrvatskih pisaca. Jedan od boljih primjera toga je svakako Kino Lika i suradnja s Karakašem. Imate li na umu takvu vrstu suradnje nastaviti i u nekim budućim projektima?

Imao sam ugodnu suradnju s mlađim hrvatskim piscima i stalno komuniciramo. Naravno da suradnja nije isključena niti u budućnosti, naročito ako je riječ o intrigantnim djelima, no u ovom trenutku sam fokusiran na pripremanje novih vlastitih autorskih izričaja.

Radnje Vaših filmova često opisuju tamniju stranu hrvatske svakodnevice, no to može vrijediti i za širi, (srednjo)europski milje. Smatrate li da su teme Vaših filmova hrvatske kao takve ili na umu imate neki širi, transnacionalni društveno-politički kontekst?

Preko Hrvatske kao lokacije koju najbolje poznajem i u kojoj zbilja nikad nije dosadno što možda nije najsretnije za današnjicu, ali jest za filmske teme, pokušavam maksimalno otvoriti pitanja koja su čim je više moguće univerzalna. Ta univerzalna komunikacija preko lokalnih tema je najintrigantnija budući da film sadrži bitan dokumentaristički kôd, ne događa se nigdje, ne leluja u zraku, a komunicira na način da ga bilo gdje u svijetu razumiju. Ne volim docirati, objašnjavati, dodvoravati se Zapadu, već otvarati pitanja koja su često bolna, a koja možete postaviti svima.

Vaši filmovi ne ostaju – kao što to filmovi ne bi ni trebali – samo na „celuloidnoj vrpci“, već se odražavaju i na ostatak kulturnog života. Predstava Fine mrtve djevojke u Gavelli, iako joj Vaš filmski uradak služi samo kao polazišna točka, izazvala je buktinju reakcija u hrvatskim medijima prije nekoliko godina. Možete li nam ukratko reći kako ste Vi doživjeli te – pretežito negativne – komentare, koji sa samom predstavom i nisu imali previše veze?

Kad se dogodio incident s predstavom Fine mrtve djevojke gdje se prijetilo bombama, gdje sam dnevno dobivao salve uvredljivih komentara od tzv. mladih “Katolika”, bilo je vrlo jasno koliko ljudi žive uplašene živote kao u stadu ovaca gdje se ne smije izdizati glava i svi u jedan laju prema svemu drugačijem. Onog momenta kad su neki od takvih pogledali predstavu, odmah su shvatili da predstava ima itekako humanu crtu, puno humaniju od njihove tzv. religijske naobrazbe koja služi samo za prijetnju i frustraciju. Umjetnost i religija spajaju se u jednoj točki koja je čista duhovnost koja prkosi materijalnom svijetu i vrlo brzo se pokazalo da tzv. vjernici koji su napadali predstavu nisu pravi vjernici, već da im je bitno da budu dio zaštićenog krda. I zato je bitno da umjetnost prkosno izađe na ulice kao što je u jednom trenutku i predstava izašla na ulice i progovorila o svim nedaćama našeg društva.

Vratimo se Vašem najnovijem uratku, Zvizdanu. On će svoju premijeru doživjeti sljedeći mjesec na već spomenutom Filmskom festivalu u Cannesu. Što gledatelji mogu očekivati prilikom gledanja Zvizdana?

Zvizdan je moj osobni autorski nastup protiv svih negativnih tekovina povijesti u ovim krajevima. Postoji opasnost da ovi krajevi zauvijek ostanu tupa i gluha močvara gdje se nataložila netrpeljivost, mržnja, frustracija i zavist, svi negativni osjećaji uzrokovani nacijama, religijama, ustašama, četnicima, partizanima, domobranima, komunistima, nacionalistima, desničarima i ljevičarima itd. I tu mi je bila namjera postaviti filmsko ogledalo prema takvom mulju, prema tom ukoričenom kôdu netrpeljivosti koji nažalost danas zahvaća i mlađe generacije, a sve ne bi li otvorio pitanja koliko je snage potrebno za izdizanje iznad tog mulja i dosezanje najvišeg ljudskog poriva, ljubavi. Ljudi koji su pokleknuli u tom mulju, koji ne trpe drugačije bit će jako uznemireni ovim nježnim filmom. Osjećam da ljudi koji znaju voljeti, da će voljeti i ovaj film.

Naposlijetku jedno općenito pitanje Vama kao osobi duboko uronjenoj u svijet filma – gdje se danas općenito gledano nalazi hrvatski film? Jesu li mu hrvatskim ulaskom u Europsku uniju povećane mogućnosti glede vidljivosti i prepoznatljivosti na europskom planu te može li hrvatski redatelj očekivati financijsku podršku iz europskog kulturnog fonda?

Konkretno, Zvizdan je dobio pomoć i od Media programa i od Eurimages programa. Znači pažljivim razvijanjem filmskog sustava koji se kod nas razvija kroz HAVC, hrvatski filmovi su već u ravnopravnijoj poziciji kad pričamo o europskim kulturnim fondovima. Najbitnija stvar je sama materija filmova, konstantno dizanje ljestvice i od objave Canneskog programa već je bačen reflektor na Hrvatsku.

Be social

Komentari