Oscari 2017: Disney opet kraljuje u kategoriji animiranog filma

Disney uporno dominira kategorijom najboljega animiranog filma na Oscarima, proteklih devet godina Disneyjev animirani film dobio je Oscara devet puta, iznimka je bila 2011. godina kada mu je zlatni kipić oteo Rango (Nickelodeon Movies). Vrlo je vjerojatno da će i desetu godinu zaredom Disneyjev animirani film osvojiti Oscara pošto su ove godine nominirana čak dva njegova animirana filma – Zootopia i Moana. Osim spomenutih, nominirani su još Kubo and the Two Strings, The Red Turtle i My Life as a Zucchini.

Animirani film Finding Dory nije se našao među nominiranima što je razočaralo poneke fanove, ali mora se priznati da se Finding Dory uglavnom zasniva na recikliranju omiljenih likova, ideja i humora iz Finding Nemo te doista i nije zaslužio nominaciju. Ovakav odabir nije iznenađujuć za Oscare na kojima se svake godine nađe barem po jedan Disneyjev/Pixarov animirani film, jedan stop-motion animirani film i jedan japanski ili, u ovom slučaju, američko-japanski animirani film. No, uz iznimke kao što su Spirited Away 2002. godine i Wallace and Gromit: The Curse of the Were-Rabbit 2005. godine, filmovi koji nisu na šprancu poznatu i omiljenu američkoj publici rijetko kad pobijede.

Zootopia

Radnja Zootopie smještena je u imaginaran svijet u kojem grabežljivci i biljojedi mirno koegzistiraju no kao i u našem ljudskom svijetu, predrasude i kulturno uvriježeni stavovi koji vladaju o određenim životinjskim vrstama određuju ono čime se ta životinjska vrsta bavi i načinom na koji živi. Taj stereotip razbijaju zečica Judy Hopps koja, iako je mali zec, odluči biti policajka i lisac Nick Wild koji, iako je lisac, nije lukavi zlikovac kakvim se čini.

Naravno, njihovi pokušaji da izađu iz kalupa koje im je društvo namijenilo nailaze na otpor od strane društva. Na taj je način zapravo ovaj animirani film vrlo dobro upakirao problematiku diskriminacije, rasizma i šovinizma našeg “stvarnog” svijeta i reflektirao nam je kroz prizmu priče za djecu, što je ujedno i najučinkovitiji način da se mlađe generacije nauči da je diskriminirati loše, a starije podsjeti na svijet u kojem žive i na vlastite predrasude. Stoga, iako je ovo još jedan Disneyjev film, poruka koju nosi dovoljno je jaka da se može reći da je nominaciju svakako zaslužio, a vjerojatno će odnijeti i pobjedu.

Moana

Moana je, u očima Akademije, vjerojatno jedino ozbiljniji konkurent Zootopiji na ovoj listi no istovremeno je i animirani film koji je izazvao podosta kontroverzi u očima kritičara, pogotovo onih polinezijskog podrijetla. Moana Waialiki kći je poglavice Tuia koja odluči spasiti svoje selo od nadolazećeg zla, a za to joj treba pomoć poluboga Mauia (Dwayne Johnson) te tako počne njihova pustolovina isprepletena polinezijskom mitologijom. Najviše je kritike Moana dobila upravo zbog pojednostavljenog prikaza te iste mitologije kao i života polinezijskih plemena. Osim toga, ostaje činjenica da su Havaji, koji su dio Polinezije, i dalje pod američkom vlasti koja je dugo vremena upravo gušila i na sve načine pokušavala “amerikanizirati” tu kulturu na kojoj je Disney Moanom uvelike profitirao.

Stoga ne čudi da su pogotovo Havajci podijeljenog mišljenja oko ovog animiranog filma. S jedne je strane dobro da se njihova kultura napokon priznaje izvan okvira stereotipa hula-hula plesačice i surfanja (koje su protestanti jedno vrijeme žustro zabranjivali), a s druge je strane prikaz te kulture u Moani upitan. No, ne treba zaboraviti da je protagonistica Moana važna zato što ruši neke fizičke stereotipe i otvara prostor drugačijem poimanju ljepote od onoga koje je Disney dugo vremena njegovao, a i svaki je snažan ženski lik uvijek dobrodošao. Zbog osjetljive političke situacije s Havajima i želji da se pokaže da Oscari nisu “so white” moguće je da će Akademija odlučiti dodijeliti kipić upravo Moani.

My Life as a Zucchini (Ma Vie de Courgette)

“Film prati Tikvicu koji se nakon majčine smrti povlači u sebe i odbija razgovarati o tome što mu se dogodilo. U sirotištu, iako nailazi na veliku pažnju i brigu od strane staratelja, djeca ga ne prihvaćaju. On se suočava sa zadirkivanjima, otvorenim uvredama i generalnim odbacivanjem sve dok ne sruši zidove iza kojih se skrivao i druga djeca ne vide da je baš poput njih. Ovo je  divna priča o prijateljstvu, uklapanju, porodici (pogotovo onoj koju stječemo) i svim formama ljubavi ispričana kroz prividne paradokse u estetici i žanru koja nam pokazuje da velike stvari možemo naći nekada tamo gdje ih najmanje očekujemo.” (Amina Mujagić, recenzija)

Ovaj stop-motion animirani film premijeru je doživio na Cannesu, estetski je veoma zanimljiv i donekle podsjeća na likove Tima Burtona. Ova je nominacija svakako veliki uspjeh za europsku (francusko-švicarsku) produkciju, a obrada teme posvojenja i obitelji koja ne mora nužno biti biološka da bi bila prava svakako je dobrodošla u bilo kojoj formi. Pa ipak, Ma Vie de Courgette nekako ostaje u sjeni ostalih animiranih filmova na ovoj listi.

The Red Turtle

Da nema Disneyjevog monopola animiranim svijetom, The Red Turtle ne bi imao premca u kategoriji najboljeg animiranog filma na ovogodišnjim Oscarima te bi ga svakako zasluženo i osvojio. “Inspiraciju za animiranu otočnu bajku, nizozemski redatelj de Wit crpi iz knjige kratkih priča autora Lafcadia Hearna, dok neke konkretne motive svakako preuzima iz romana Robinson Crusoe. Ovu snažnu bazu redatelj zatim oplemenjuje istočnom filozofijom Taoizma iz koje probire spiritualnu konekciju čovjeka i prirode kako bi dobio potpun i zanimljiv film. Ono što izdvaja The Red Turtle, i moglo bi mu donijeti prestižnu nagradu, svakako je emotivna životna priča, jedinstvenost kojom tišina progovara i stil animacije koji naprosto ostavlja bez daha.” (Arman Fatić, recenzija)

Iako se na prvu činilo da se studio Ghibli ove godine nije uspio ušuljati na Oscare, The Red Turtle je zapravo napravljen u ko-produkciji studija Wild Bunch i studija Ghibli. Iako u ovom animiranom filmu nema riječi, ni ne treba ih biti, jer su animacija i soundtrack dovoljni da prenesu sve bitne osjećaje i misli gledatelju, a tema je jedna od najrjeđe zastupljenih – ekološka.

Kubo and the Two Strings

“Kubo and the Two Strings najnoviji je (i najmračniji dosad) animirani film od Studio Laika. Već od prvog projekta Corpse Bride, rađenog u koprodukciji s Tim Burton Productions, studio je formirao svoj prepoznatljiv izričaj, kako u izgradnji figura za filmove tako i nesvakidašnjim pričama koje su oživljavali. Svakim novim radom ostavljaju sve snažniji dojam na publiku pa je više nego sigurno da bi u nekom skorijem periodu mogli postati globalno prepoznat brend.” (Arman Fatić, recenzija) Jednooki Kubo dječak je koji skrbi za svoju katatoničnu majku i ni ne sluti da Mjesečev kralj i njegove dvije kćeri žele uzeti jedino oko koje mu je preostalo.

Sve je to dio puno šire priče o njegovoj majci i ocu, raznim božanstvima i pustolovini na koju će Kubo morati otići ako želi pobijediti Mjesečevog kralja. Iako je premisa ovog animiranog filma zanimljiva i očito bazirana na prilagođenoj verziji azijske mitologije, sama je priča pomalo prazna i vodi se već puno punta prenesenom porukom koja kaže da mrtvi ostaju s nama dokle god ih se sjećamo te da je ljudski život, iako kratak, vrijedan i pun ljepote upravo zbog te kratkoće. Ono što iskupljuje Kubo and the Two Strings svakako je stop-motion animacija u koju je očito uloženo puno truda, a pored Moane i Zootopie ima veće šanse osvajanja Oscara od The Red Turtle upravo zbog priče koja lako prolazi i koja, uklopljena u avanturistički sadržaj, apelira na one koji ne žele previše razmišljati, a opet se osjećati dobro nakon što nešto pogledaju.

Izostanak nominacije

Šteta je da se među nominiranima nije našao Your Name (Kimi no Na Wa), anime čija se radnja naizgled bazira na zamjeni tijela – djevojke koja živi u zabačenom i tradicionalnom japanskom selu i mladića koji živi urbanim životom u Tokyju. Njih dvoje svako toliko zamijene tijela i ostavljaju si poruke s uputama što se dogodilo taj dan kad su bili u tijelu drugoga. Ono što počne kao naizgled klasična romantična drama, pretvori se u nešto sasvim drugo i potpuno neočekivano, čak filozofsko promišljanje o tijeku vremena i povezanosti. Kimi no Na Wa također podiže anime stil na dosad skoro neviđenu i očaravajuću razinu. Nadajmo se da će doći vrijeme kada Studio Ghibli neće biti jedini japanski studio koji Akademija prepoznaje.