novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Izvještaj – SuperUho Festival (1. dan): Oaza distorzije, kantautora, craft piva i Iskonove memorabilije

superuho
Foto: Luka Babić / Ziher.hr
Vrijeme čitanja: 6 minute

Potrebno je vrijeme da biste se naviknuli na život u oazi. Ona je lijepa, opušta i krijepi, ali ima svoje zakone. Jedan od njih odnosi se na ograničenost boravka u njoj. Oaza je oaza samo putnicima. Ako počnete živjeti u njoj, ona se pretvara u sve od čega ste pobjegli kad ste krenuli na put. Da, na SuperUhu se ne može živjeti. No živjeti ga morate. To možete još samo dva dana. Trebate dodatne razloge? U primoštenskoj, četvrtoj varijanti SuperUha, sve je glazba i opuštanje, ali s vrlo jakom strukturom. Od glazbe na plaži do koncerata sve počinje na vrijeme, a Iskonova ekipa nikada ne napušta svoje punktove. Ako je čvrsta struktura koju osjetite, a ne vidite ono što nedostaje vašem životu, ovo je festival na kojem morate biti.

“Sve bilo je muzika”

Prvi dan festivala već je treći dan u oazi za sve one koji su u kamp stigli još u subotu. Dva su nulta dana upotpunjena dokumentarcima i koncertima bendova koji su vrlo lako mogli biti među glavnim imenima festivala. Riječ je primarno o Repetitoru i Šahtofoniji. Koncerte smo nekako uključili u cijenu svega, ali dokumentarci su došli kao najbolji zamislivi bonus. Spajanje SuperUha s DORF-om toliko je genijalna ideja da ne mogu vjerovati da nijedan glazbeni festivala to nije već pokušao. Suradnja traje cijeli festival pa najbolje od filmova tek dolazi. Sve dok u pola 4 ujutro na plaži ne razgovarate o filmu koji ste upravo pogledali ne možete znati koliko vam je nakon skoro sedam sati žive muzike (jer pauza gotovo da nije bilo!) potreban još jedan film – o muzici.

Nakon dana provedenog u vodi i na suncu čini vam se da ne možete još dugo, ali vašem se tijelu dogodi nemoguće. Od početka festivala pa sve do vremena tišine energija je postupno rasla. Bez pretjerivanja, prvi dan nije imao slabih trenutaka. Naravno, s obzirom na to da su upravo taj dan nastupila najtvrđa imena u programu, da spomenemo samo Shellac, Liars i Blanck Mass, to ne stvara nužno pritisak na ostale dane. Imam osjećaj da nećemo patiti sve dok se festival ne razmontira kao glazba u rukama Stevea Albinija.

Kantautorska oaza

Sljedeća dva dana čut ćemo nekoliko stvarno velikih i važnih kantautorskih imena. Iako po nastupima prvog dana ne bismo to rekli, oni dominiraju festivalom. SuperUho svakako nije jedan od onih festivala koji podilazi masovnoj publici, a ipak je ima. Možda će sve završiti u elektronici ili u moru, ali festival je otvorio kantautor. Prvi koncert na glavnom stageu bio je Gracinov. On je neka mornarska verzija Denisa Kataneca. Isto malo svira sam, a malo s bendom. Samo što to sve radi na istom koncertu, biološki je malo stariji, a jednako voli pjevati na hrvatskom i engleskom.

Svojim je nastupom stvorio svojevrsni lounge ugođaj koji smo do kraja nastupa objeručke prihvatili, oprostivši mu monotoniju, mrtva mora i pustinje s kojima je Gracin stigao. Moje srce osvojio je pjesmom I got sister (Home). Svidjelo mi se to otvaranje u “lokalnim”, splitskim tonovima. Svidjelo se i djeci koja čak imaju svoj vlastiti kutak i mnoge pogodnosti na ovom festivalu. Ovo je tip festivala za ljude koji bi mogli imati obitelji pa je vrlo obzirno da se na to misli. Nakon Gracina, something completely different: Straight Mickey and the Boyz.

Foto: Luka Babić / Ziher.hr
Rock’n’roll za “Rick and Morty” generaciju

Beogradski rockeri veliki su showmeni. Čim dođu na pozornicu odaju dojam da je riječ o nekom važnom i velikom bendu pa im malo i povjeruješ da jesu. No njihova ih gitarska međuigra i preplitanje vokala čini boljima nego što bi bili kao samostalni glazbenici. Nema potrebe za teškom analizom. Oni su ti koji su okupili ljude i zapalili noć (čak se i dimilo). To je bend koji je zaslužio svoje mjesto u lineupu prije poremećeno dobrog Shellaca. Straight Mickey and the Boyz radi neku glazbu u kojoj osjetite sve što su dečki očito voljeli od glazbe kao klinci. Nešto je djetinje, a opet surovo u njima. Oni su narcisoidni, bijesni na njih, a osjetljivi na nas. To je rock’n’roll za “Rick and Morty” generaciju. Pjesma Siguran je za mene bila vrhunac toga koncerta. Nakon toga bila sam spremna za konstruktivnu distorziju čikaškog Shellaca.

Avioni, vlakovi, automobili i brodovi

Steve Albini nam je za početak svima dao tonski ekvivalent skoka u hladnu vodu, zimi. Sa svojim crnim pojasom u gitari potukao je svaki suvišni komentar. Možda ne znam napisati izvještaj o nastupu, a da ne govorim o onome što odnosno tko Albini jest. Odmah na početku nastupa nisam mogla ne razmišljati o stresu koji trpi njegov tonac. Čini se da je stres neodvojiv od Shellacove glazbe, a možda je sve to samo filozofska igra basa, gitare i bubnja. Što god da je, mnogi su do SuperUha došli samo zbog njih.

Nakon klasika Prayer to God i Wildlife-themed serije, uslijedio je intermezzo predvođen basistom Bobom Westonom. Htjeli su pitanja iz publike. Dobili su ne-pitanja, anti-pitanja i izliku da kažu nešto loše o domaćinima, odnosno lokalacima (ali tek kada su se uvjerili da većina ljudi na festivalu nije odavde). Naime, Steve Albini ne voli bogate ljude s brodovima koji nose imena poput “Empress of the Sea” i slično. No tko ih voli?

Da on ima brod, nazvao bi ga “Ultimate dick sucker”. No mislim da je dovoljno zadovoljan avionom i da ne planira kupiti brod. Iako je dio publike bio zbunjen njegovim monolozima, bili su na mjestu. Albini kaže da iz aviona sve izgleda nebitno i sve želite dići u zrak, a tek s tla možete voljeti ljude oko sebe. Vrlo je mudro zaključio da je to temeljni problem čovječanstva, a onda je nakon pjesme Wingwalker s članovima benda radio večernju jogu i oponašao avione. Da, možda je sve ipak samo igra tri karizme. The End of the Radio, the end of the show. Rekli su da nas vole i da smo svi seksi, a onda su teatralno razmontirali instrumente i otišli. Nakon njih bilo mi je vrlo teško posvetiti se drugim bendovima. Oni su dobili najbolje od mene i ostala sam prazna za ostatak.

Yolokaust nakon Shellaca

Na moju nesreću, nakon Shellaca je nastupio M. Ward kojeg bi u bilo kojoj drugoj situaciji vrlo rado poslušala. Vrištala bi sa svim onim djevojkama i mladićima. Ovako sam samo sjela iza pozornice i razmišljala o brodovima i avionima. Dok su bendovi do toga trenutka nastupali u tročlanim postavama (kako Bog zapovijeda) M. Warda je pratio cijeli My Buddy Moose. Dečki su toliko dobro izveli to spajanje da mi se neko vrijeme činilo da je to upravo njegov bend, iako bi ga uvijek radije čula u samostalnim izdanjima. No energija nije smjela pasti. Nisam mogla poslušati cijeli nastup ispred pozornice, ali iz prikrajka sam osjetila da se ipak sve to neobično dobro uklapa u post-shellac yolokaust. Slučajno sam to napisala razmišljajući kako ne bi bilo korektno napisati “holokaust”. Značenje izraza yolo opet je nešto što nikada neću razumjeti. Iz ovoga možete izvući samo jedno: taj Shellac je čisti mind fuck.

Ubrzo sam se vratila na glavni stage gdje su nastupali Liars, meni slabo, ali žednouhovskoj publici vrlo poznat bend. Oni su bili vrhunac večeri. Svirali su dugo, čvrsto i odjeveni u mladenke. Odnosno samo jedan od njih. Je li riječ o feminističkom istupu ili činjenici da je ljeti lakše u bijelom i bez gaća? Nismo uspjeli saznati. Negdje u to vrijeme otkrila sam i sve što su glavni sponzori festivala, Iskonovci, pripremili pa je moj fokus bio malo udaljen od pozornica. Ali koljena znaju da je bilo dobro. Uši su čule, oči su vidjele, ovaj in music tip benda vrlo je vjerojatno predobar za INmusic.

Foto: Luka Babić/Ziher.hr
Piše: Luka Babić

Posljednja atrakcija večeri bio je Blanck Mass. Blanck Mass elektronski je projekt britanskog producenta Benjamina Johna Powera koji iza sebe ima tri albuma. Posljednji put u Hrvatskoj nastupio je u zagrebačkom KSET-u u sklopu programa ZEZ. Nastup na SuperUhu bio je nešto manje upečatljiv od spomenutog (ipak je to više klupski događaj), ali i dalje odlična elektronička točka za kraj prvog dana. Mnogobrojna publika rasplesala se uz energične eksperimentalne zvukove i više manje uspjela doći do transcendentnih stanja koja su im bila na neki način obećana ovim nastupom.

DORF, od Vinkovaca do Primoštena i nazad

Nakon svega, DORF. Prvi je film bio “Neuspješan skroz” Ljiljane Šišmanović o Žarku Jovanovskom. Film je to o bivšem grafičkom umjetniku, bivšem punk glazbeniku, a odnedavno i bivšem neuspješnom pjesniku. Tajna njegova neuspjeha ostala je tajna, a iza svega je ostao jedan zavodljivo i naivno inspirativan film. Sasvim drugu priču ispričao je “Kako smo ušli u Europu – slučaj SexA” redateljice Ines Pletikos. Priča je to o ljudima koji nikada nisu bili jako neuspješni, ali mogli su biti puno više. Bic i Nik jednom su  imali bend koji je devedesetih za uho zapeo i samom Albiniju. Benda više nema, a ni film nije zapravo o tome. Nije važno niti je li Albini zapravo čuo Sexu. Bic i Nik stranci su u Amsterdamu. Ne bave se glazbom. Žive neku skoru budućnost naše generacije samo s tim dobnim uspomenama na bend koji naša scena nije preboljela.

Ivan Bilosnić Bic bio je jučer s nama s nama. Uspio se i sresti s Albinijem. Nevažno. Od značaja je to da u životu nikada nije doživio nešto poput Sexe. Bila je to njegova prva ljubav i slomljeno srce. Kako zaspati nakon toga filma? Kako spavati znajući da si možda već propustio svoju Sexu ili u strahu da ona ne postoji. Ili ćeš je čekati desetljećima kao junak prethodnog filma. Drugo je to lice glazbe koje organizatori DORF-a dostojanstveno njeguju. Sada i na SuperUhu.



Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social
Što misliš o ovome festivalu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari