„Leptirići u trbuhu, glave na kolcima” (N. Strašek): Radnička, ljubavna, ljudska

„ja ne mogu prodavati ono što volim

ne mogu

i ne mogu raditi da zaradim na tome što volim

rudnik mogu i to mi je trebalo do četrdesete da shvatim

sve mi je ostalo laž”

Ovaj tekst počinjem dijelom iz pjesme „Mrvilište kostiju”, dijelom koji me je možda najviše „smrvio” iako u ovoj zbirci riječi ne štede onoga tko ih pomno čita. Poput tuče koja prijeti da će uništiti usjeve, riječi od kojih je sačinjena zbirka „Leptirići u trbuhu, glave na kolcima” Nikole Strašeka, udaraju vas po glavi, udaraju vas po već ozlijeđenim mjestima za koje niste ni znali da su ozlijeđena. I boli. Vraški boli, ali kao što je slučaj s nekim vrstama boli, i u ovoj na neki način uživamo.

Zaokret iz umjetničkog svijeta u radnički

Ima tome već neko vrijeme kako sam u medijima naišla na priču o Nikoli Strašeku, čovjeku koji je studirao komparativnu književnost i režiju na ADU, koji je imao životnu nesreću upasti u vrtlog droge, iz njega se izvući i danas radi u skladištu jer mu to, kako sam kaže, treba da zadrži stabilnost.

Čisti rad, bez razmišljanja. Ali taj ga zaokret iz umjetničkog svijeta u radnički nije „operirao” od stvaranja, dapače, dao je njegovom stvaranju jednu novu dimenziju: poeziju sirovu, čistu i iz prve ruke. Ili „prvog reda do mora”.

Nagrada Post scriptum

Kaže, također, da piše uglavnom u tramvajima na putu od kuće do skladišta u kojem radi (a koje u zbirci naziva „rudnik”) i objavljuje svoje riječi na Facebooku, pa je tako i dobio nagradu Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2023. godinu.

„Sve do čega mi je stalo nastaje tamo gdje prestajem ja i počinju drugi.”

Pjesme se u zbirci „Leptirići u trbuhu, glave na kolcima” mogu podijeliti u nekoliko kategorija od kojih je jedna od najjačih i najdojmljivijih svakako kategorija ljubavi. Iz subjekta vrišti bezvrijednost, dobila sam dojam da je sve vrijeme gotovo u nevjerici suočen s činjenicom da ga „Ona” doista voli. Na tu se ljubav oslanja kao na stup, ona je njegovo utočište, njegova sigurna zona, pokrivač pod kojim isprepliću prste u ljenjivo nedjeljno jutro. Taj subjekt izudaran životom tu je siguran, tu je na toplom. I malo mu zavidim.

Revolucija s leptirićima u trbuhu

Uz ljubavnu kategoriju u zbirci „Leptirići u trbuhu, glave na kolcima” postoji i jedna koju bih nazvala „radnička” ili „robovska”, ne mogu se odlučiti jer su se ta dva pojma u novije doba značenjski gotovo slila u jedan ili pretvorila u sinonime. Kao da više nema posla koji nije sličan robovskom, barem ne u sektoru kojem pripada Strašekov „rudnik” ili većina uslužnih djelatnosti.

Subjekt je tako u robovlasničkom sistemu, on je toga itekako svjestan, ali on također tom istom sistemu i prijeti. Zapravo, možda je bolje reći da mu daje do znanja da će dolijati, a upravo to je posebno vidljivo u pjesmi iz koje je izveden i naslov zbirke:

„Oni misle da smo samo za rad i mladunčad sposobni i

ne zamjeram im, jer još nisu čuli kako pjevamo kad nam

je najteže. Leptirići u trbuhu, glave na kolcima”

Pjesma se, prigodno, zove „Revolucionarna” i već nam samim naslovom daje naslutiti svoj smisao. Ljudi tinjaju, pognuti se vuku po autobusima i tramvajima na putu do poslova koji im isisavaju dušu i zdravlje, da bi prehranili sebe i obitelji koje ih više ne čine sretnima koliko bi, po prirodi stvari, to trebale činiti. Sve, cijeli život, jedan je krug jednih te istih dana u kojima kao magarci vučemo kameni kotač koji melje žito za nečiji tuđi kruh.

Neispolirane riječi u savršeno smislenoj cjelini

Bolno istinita i jaka, zbirka poezije „Leptirići u trbuhu, glave na kolcima” možda nije „in”, možda ne progovara o modernim temama o kojima progovaraju trenutno popularni komadi poezije, ali je sirova, a to je ono što me uz poeziju može zadržati. Riječi ovdje djeluju neispolirano, a opet se sklapaju u savršeno čiste slike, koje na kraju ipak tvore priču čije konce možemo pohvatati i složiti u smislenu cjelinu s glavom i repom.

Pričaju tako o čovjeku koji svako jutro u zoru tramvajem putuje na iscrpljujući fizički posao, posao koji je na neki način prihvatio kao svoju pokoru, posao u skladištu. Iz redova radničke klase promatra, zasad pasivno, sistem koji mrvi ljudskost i proriče tom istom sistemu propast. Za razliku od mnogih koji su kroz poeziju ili prozu progovarali o sličnim temama, Strašek to čini iz iskustva.

Da, pisac mora na neki način biti poput mjenjolika, empata ili glumca koji unatoč vlastitom neiskustvu vezanim za određenu temu ima sposobnost o njoj progovarati kao da je ono o čemu piše doživio sam. Ipak, postoji jedna mala nijansa, tanka nit, koja odaje ono doista proživljeno i autentično, a to nešto nalazimo u ovoj zbirci.

Uvijek želimo voljeti

Taj čovjek koji je prihvatio svoju pokoru u „rudniku” ima nešto što ga održava, nešto zbog čega je još uvijek ljudsko biće. Ima ljubav. Ljubav u obliku „Nje”. Ljubav je to koja daje smisao, daje cjelinu subjektu kojeg napola nema, ljubav je to koja liječi i održava na životu.

Trenirani da budemo samodostatni, često ozlijeđeni toliko da sami sebe uvjerimo da nam više nitko nikad neće trebati, mi smo i dalje u vječnoj, arhetipskoj potrazi za drugom polovicom. Čak i kad nam je dobro samima. Čak i kad smo razočarani. Čak i kad smo zaljubljeni u svoj samački život. I tada želimo voljeti.

„Tek kad sam te sreo, upoznao i kad si me uzela za poslije i za uvijek, tek tada sam doživio neovdašnjost, neovdašnjost tako čistu i intenzivnu da znam kad bude prava smrt – ja ću umirat tobom prožet skroz.”