novo u kinu
14. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 3 minute Pet trilera, tri drame, dva horora te po jedan mjuzikl i znanstvenofantastični film izvanredan su recept za mjesec ljubavi prema svemu, a u našem slučaju, i prema filmovima!

JEBOTON
8. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 9 minute Upoznajte srce zagrebačke glazbene scene kroz JeboTon kolektiv – urbanu ekipu koja piše povijest. Od školskih klupa do Boogaloou, pratite put Jebtona u stvaranju alternativne scene.

Intervju

Martina Globočnik (Muzej osobnih priča): „Zanimaju nas oni o kojima ‘svi sve znamo’, ali se o njima ipak ne govori“

Muzej osobnih priča
Izvor fotografija: Muzej osobnih priča
Vrijeme čitanja: 10 minute

Smješten u baroknoj Tvrđi nedaleko osječke Promenade, na drugom katu nekadašnje austro-ugarske vojne pekare iz 1740-ih, Muzej osobnih priča ugledan je dio informativno-edukativnog i turističkog centra grada.

U obliku fotografija, predmeta i dokumentarnih videozapisa, ovaj netipičan muzej zaprema brojne ispovijesti i fragmente tradicije pripadnika čak dvadeset i dviju osječkih nacionalnih manjina. Nastao iz želje da preispita uvriježena stajališta i predrasude o manjinama, služi kao vremeplov te ogledalo mijena interkulturalne sredine koju su obilježili sukobi i ratovi, kulturno-gospodarski skokovi i padovi, ali i svakojake krize.

Prateći intimnu i kolektivnu evoluciju marginaliziranih društvenih skupina, Muzej osobnih priča živo je i srčano mjesto gdje se o starim i novim ožiljcima otvoreno komunicira, pa tako osobna povijest nerijetko ispisana tragikom i neizvjesnošću izaziva očitovanje humanosti – slušanje, solidarnost i racionalno percipiranje.

Dosadašnje muzejske postave koncentrirale su se na osobne priče Roma i Židova naseljenih na području Slavonije i Baranje, ali i iskustva tekstilnih radnica grada Osijeka. O istraživačkom procesu i nalazima istraživanja te vrijednosno-djelatnoj orijentaciji Muzeja razgovarali smo s članicom produkcijskog tima Martinom Globočnik, inače socijalnom radnicom i filmašicom-dokumentaristicom.

Muzej osobnih priča
Izvor fotografije: Muzej osobnih priča

Što vas je motiviralo na istraživanje životnih priča i sjećanja pripadnika nacionalnih manjina?

Muzej osobnih priča umjetnički je projekt koji se oslanja na iskustvo našeg autorskog tima kao dokumentarista i filmaša. Rad na filmskim pričama, bilo u dokumentarnom ili igranom filmskom rodu, uvijek se bazira na ogoljenju, apstrahiranju najvažnijih motiva pojedinca i događaja koji su obilježili život osobe. Negdje 2017. ili 2018. kolege Željka Kovačević, Miroslav Sikavica i ja zaključili smo da bi, budući da Bajaši s kojima smo planirali surađivati nemaju pisanu povijest, bilo zanimljivo izgraditi njihovu povijest kroz ono što imaju – osobna iskustva i sjećanja zajednica u kojima žive. Tako smo postavili temelje za ono što je kroz godine suradnje s Romima iz Slavonije i Baranje bio početak ideje nesvakidašnjeg, neformalnog art muzeja koji baštini značajne trenutke i prevodi ih u „muzejske predmete”.

Kako je došlo do ideje za otvaranje Muzeja? Na koje ste prepreke naišli tijekom procesa realizacije ideje?

Kroz iskustvo postavljanja prve izložbe Priče Roma (2018.) počeli smo intenzivnije razmišljati o galerijskom prostoru, mjestu pohrane priča. Znali smo da nam je potreban fizički prostor jer smo htjeli osim izložbe napraviti muzejsko-dokumentacijski centar koji će prikupljati osobne narative. Jedna od ideja bila je da kupimo brod koji će ploviti od Osijeka do Crnog mora. Srećom, bilo je previše prepreka, i to ne samo financijskih, da se ideja realizira. Grad Osijek nam je 2020. ustupio maleni prostor u Staroj pekari, ogromnoj renoviranoj zgradi koja ima kulturno-turističku namjenu i u tih 50 kvadrata smo uz pomoć kustosice i dizajnerice kreirali postav. Bilo je teško suziti razne ideje u 50 kvadrata pa smo objeručke prihvatili prijedlog kolege autora Miroslava Sikavice da za svaku priču imamo po jednu kutiju u koju stavljamo djelić narativa, predmet ili fotografiju, a da se cijele priče mogu pogledati na tabletima i televizorima u Muzeju te online.

Zašto ste muzej odlučili smjestiti baš u Osijek?

Htjeli smo naš muzej smjestiti u Osijek jer je riječ o interkulturalnoj sredini, gradu 22 nacionalne manjine. One su, a naročito Židovi, Nijemci, Srbi i Mađari, snažno utjecale na izgradnju Osijeka, na njegov kulturni, ekonomski i socijalni profil. S druge strane, nastupilo je uzbudljivo vrijeme za dokumentariste. Naime, ovo je vrijeme velikog društvenog raslojavanja i nepovjerljivosti. Vrijeme slabljenja društvenih mreža te isticanja pojedinca i egoizma nauštrb solidarnosti, povezivanja i povjerenja. Specifičnost Osijeka je što je to grad koji se bori s razumijevanjem vlastitog identiteta, postindustrijalizacijom koja je uništila mnoga poduzeća i radna mjesta, prisilila na raseljavanje brojne građane, a posljedično je dovela do migrantskih tokova koji su rezultirali doseljenjem stranaca iz različitih dijelova svijeta.

muzej osobnih priča
Izvor: muzejosobnihprica.com

Fokus ste prvenstveno usmjerili na židovsku i romsku nacionalnu manjinu. Kako ste provodili istraživanje s obzirom na osjetljivost fenomena?

Dosta vremena ulažemo u istraživanje sociološkog i povijesnog konteksta, proučavamo literaturu, znanstvene radove… Paralelno razvijamo mrežu, mapiramo sugovornike koji su involvirani u zajednicu ili su važni članovi zajednice čije priče želimo ispričati. Riječ je o procesu koji je kod Roma trajao više od godinu dana, a kod Židova nešto manje. S članovima zajednice kroz proces istraživanja provjeravamo jesmo li ispravno razumjeli glavne teme koje ih obilježavaju, provjeravamo kako se oni vide i kako misle da ih mi, kao većinsko stanovništvo, vidimo. Zajedno smo u obje zajednice detektirali ključne teme. Naš rad je po mnogočemu osoban kontakt te ustvari nadilazi znanstveno istraživanje, stoga nam je važno zbližiti se s ljudima i zapravo ih čuti.

Može li se govoriti o sličnostima i razlikama među Romima i Židovima u okviru društveno-povijesnog konteksta? Što ste uspjeli saznati o njihovom društvenom statusu i prilikama na prostoru Hrvatske?

Ove dvije zajednice načelno je moguće uspoređivati kao što je moguće Hrvate i Eskime. Osim što su percipirane kao outsideri i dijelile su sličan tretman za vrijeme ustaškog režima, tu sličnosti prestaju. Iako smo dotaknuli pitanje Holokausta jer je bio podjednako traumatičan i poguban za obje zajednice, na različite ih je načine obilježio. Ne treba zaboraviti da je u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske umalo uništeno cijelo romsko stanovništvo, a tako je prošla i židovska zajednica. Ipak, mislim da Židovi i Romi na drugačije načine crpe svoju identifikaciju s primarnom grupom iz tog vihora užasa. No, kako smo mi kao autorski tim fokusirani na osobna svjedočanstva u muzejskom postavu, o Holokaustu je bilo riječi onoliko koliko je rastezljivo osobno sjećanje pripovjedača.

Također, bili smo oprezni s Holokaustom jer je on izmješten iz sadašnjosti i svakodnevice, a ako je imao uporišta u pojedinim narativima, koristili smo ga. Primjerice, jedna gospođa priča o prijateljici koju je upoznala kad je imala četiri godine… Njih dvije zajedno su bile u dječjem logoru. Ona kaže: „Zvala se Blanka. Bile smo kao sestre.“ Uvijek ću pamtiti te riječi. Ne treba zaboraviti da je priča jedna crtica iz nečijeg života, ali i takozvani galerijski eksponat s kojim se posjetitelj susreće. Uvijek se pitate što želite kao autor ispričati posjetiteljima i što može utjecati na slušača. Osvještavanje da su ljudi čije priče slušamo poput nas – neki su vozači tramvaja, neki liječnici, frizerke, plesači…, omogućuje emocionalan angažman, empatiju te nadilazi zlo koje se tim ljudima dogodilo i odlazi duboko, u osobno.

Što je obilježilo proces integracije jedne, a što druge nacionalne manjine u širu društvenu zajednicu?

Kad je riječ o integraciji židovske i romske nacionalne manjine, morate razumjeti da je puno toga, kako bi se reklo klasno, a ne rasno pitanje. Židovska zajednica bolje je integrirana u svako, pa tako i u naše društvo. Riječ je nerijetko o cijenjenim sugrađanima, recimo profesorima, obrtnicima, umjetnicima… Romi oduvijek žive na margini. Velika prepreka integracije Roma je što ne postoji namjera društva da im pomogne u integraciji. Ona u prijevodu podrazumijeva obrazovanje, a potom zapošljavanje. Romi su oduvijek manjina koja egzistira u dominantno depriviranim uvjetima, teškom siromaštvu. Teško sami mogu prekinuti krug siromaštva.

S druge strane, upoznata sam s naporima pojedinaca iz romskih zajednica koji su odradili više na terenu od sustava. Kolega Jovica Radosavljević iz Romskog kulturnog centra u Dardi već 20 godina vodi romski folklor. To nije samo mjesto učenja plesova ili izvedenica narodnih običaja. On i njegove kolegice okupljaju djecu i mlade, pružaju im prostor gdje će učiti, pisati zadaću, pohađati različite radionice. Isto tako, Milan Mitrović i ljudi iz slavonsko-brodskog naselja odradili su ključan korak kad su radili na predškolskom odgoju gdje su učili djecu hrvatski jezik i pripremali ih za osnovnu školu. Oni su radili na tome da školski autobus prevozi djecu iz naselja u gradsku školu. To se čine kao male stvari, ali su ono što integracija uistinu znači.

muzej osobnih priča
Izvor: muzejosobnihprica.com

„Mom ocu – pobili su mu sve, ali oduzeli su mu što su gradile sve prethodne generacije. I ne samo to, još su ga optužili da je krao, što je bila standardna optužba. U tom zatvoru otac je potplatio čuvara i moja mama je dolazila u posjetu. U zatvoru je s njim zatrudnjela. Tako sam ja nastao. To je moja zatvorska crtica.” – Vilim (71)

Kad je riječ o kulturalno-identitetskim odrednicama, koliko su jezik, običaji i drugi dijelovi tradicije ovih dvaju manjina uspješno sačuvani do danas?

Romi s kojima smo surađivali su Bajaši. To je skupina koja je imala nesreću prisilno se zadržati u Rumunjskoj do 80-ih godina 19. stoljeća. Tamo su ih građani i svećenstvo držali u robovlasničkom položaju. Prodavali su ih na stočnim sajmovima. Kopali su u rudnicima zlata. Zbog položaja o kojem govorim, Bajaši su izgubili svoj identitet, svijest o korijenima, jezik. Govore neki oblik starorumunjskog. Žive u Međimurju, na području Siska, u Slavoniji i Baranji. Koliko sam imala prilike vidjeti, dosta se radi na bajaškom pravopisu i gramatici. Jezik je značajna odrednica identiteta, tako da to smatram važnim. Židovska zajednica puno je čvršće ukorijenjena u vlastitom kulturnom i vjerskom identitetu. Okosnica života male osječke židovske zajednice upravo je dobro poznavanje nasljeđa i ulaganje napora da se nasljeđe očuva i prenese na mlađe generacije.

Kako su Romi i Židovi danas percipirani od strane šire društvene zajednice i osjećaju li se sigurno egzistirati u njoj?

Socijalna i pravna nesigurnost po mnogočemu je odrednica današnjeg „normalnog“. U vrijeme ekonomskih i društveno-političkih kriza nastupa vrijeme „povišenih“ tonova. Povijest nas podsjeća da se u takvim razdobljima većina okreće protiv manjina. Istina je da se osjeća određena netrpeljivost prema Romima. Rat u Gazi je negativno utjecao na percepciju Židova od strane većinskog stanovništva, kako diljem svijeta, tako i kod nas. U vrijeme kriza ljudi razmišljaju manje, razgovaraju manje, a viču više. To je vrijeme kada baš treba razgovarati i podsjećati na vrijednosti koje dijelimo. U Hrvatskoj nacionalne manjine imaju garantirana prava i podržavane su kroz svoje zastupnike, tijela vlasti, sabor, predstavnike u gradskim sredinama, kroz rad udruga…

Kakva je situacija s etiketiranjem?

Etiketiranje je dio narativa koji se nasljeđuje iz generacije u generaciju. Stereotipi su dio složene priče, ugrađeni su u percepciju koju imamo o drugima i drugačijima. Ta percepcija podrazumijeva izostanak osobnog iskustva. Služi jednim dijelom kako bismo razlikovali svoje grupe od drugih. Taj dio s razlikovanjem koje se vrti oko izgradnje vlastitog identiteta ne smatram spornim. Problematično je korištenje neosviještenih stavova i manjka iskustva za mobilizaciju pojedinaca kako bi se drugi ljudi diskreditirali ili ograničili u sljedećim koracima. Odnosno, kako bi se njihova „identitetska zapremnina“ u našem društvu smanjila. Konačan cilj ovog tipa ograničavanja je poništenje,”​_ brisanje. Brisanje podrazumijeva nasilje.

Ono je u jednom obliku vrijeđanje, u drugom zabrana da romska djeca idu u isti razred s hrvatskom djecom, u trećem oduzimanje stanova građanima Osijeka srpske nacionalnosti i njihovo bacanje u rijeku. Naravno da ljudi različito proživljavaju svoj nacionalni identitet, ali poricanje identiteta jedan je od koraka autocenzure o kojem svjedoče pripadnici različitih osječkih manjina s kojima smo razgovarali. Nijemci su, recimo, poslije Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj sve do 1990-ih često prešućivali da su Nijemci. Priča jedne romske kazivačice iz Darde bila je problem zaposlenja. Iako je bila jedna od najboljih frizerki u svojoj klasi, nisu joj htjeli dati priliku u dva frizerska salona kako ne bi tjerala mušterije. Segregacija postoji i jače je istaknuta kod Roma zbog njihove rasne diferencijacije. Možemo je osjetiti i kod stranih radnika koji dolaze iz Azije.

muzej osobnih priča
Izvor: muzejosobnihprica.com

„Htjela sam svoj salon, ali jako teško je bilo. Nisam mogla nać’ praksu, a kamoli otvorit svoj salon, zato što sam Romkinja, tamnoputa. Gdje god sam išla, nisu me htjeli primiti, rekli bi da je pun salon. Nisu htjeli reći Ti si Romkinja. Jednostavno, vidiš da nisi dobrodošao. Oni misle da ako si Cigan, Rom da smrdiš, da će izgubiti mušterije radi tebe.” – Vedrana (23)

Po čemu ćete pamtiti iskustvo razgovora i suradnje s pripadnicima ovih manjina?

S Romima sam imala prilike prije surađivati kroz rad na dokumentarcima i TV emisijama, ali sam razumjela samo teret, breme koje oni kao pripadnici neprihvaćenog naroda nose. Bilo je potrebno uložiti napor i s njihove i naše strane. Oni nas doživljavaju kao bijelce. Njihovo najčešće iskustvo s bljocima je ruka sistema kroz centre za socijalnu skrb, policiju.

Kad su vidjeli da smo neki ljudi koji ih žele čuti, jako su se iznenadili. Mnogima je otvorenje izložbe Priče Roma u Osijeku bio prvi susret s ustanovom iz kulture. Kroz suradnju i prijateljstva, mijenjala sam se, topila se moja suzdržanost, konstrukcije. Ne bježim od svojih predrasuda. O Židovima prije nisam znala skoro pa ništa. Fascinirao me njihov doprinos osječkom urbanizmu. Kad šećete središtem grada, počinjete uviđati da su mnoge od veduta Osijeka stvorili pripadnici židovske zajednice.

Uz etničke, radite i na projektima koji se bave radničkim manjinama, primjerice iskustvima tekstilnih radnica grada Osijeka i njegove okolice. Na koji vas je način osvijestio ovaj segment istraživanja, a koliko su same radnice osviještene o svom položaju i pravima te važnosti njihova doprinosa industriji?

Postavima Muzeja izlazimo iz okvira etničke pripadnosti te razmišljamo i o rasnim, klasnim, vjerskim, rodnim, seksualnim identitetima. Zanimaju nas grupe koje su marginalizirane, oni o kojima „svi sve znamo“, ali se ne govori. Trudimo se razmišljati o kontekstualizaciji položaja ranjivih skupina. Je li moguće drugačije „čitati” i prezentirati njihov položaj i razmišljanja te posljedično promijeniti percepciju javnosti. Priče tekstilnih radnica koje smo pričali kroz prikupljene narative posebno su mi osobno vrijedne jer je Osijek grad s bogatim industrijskim nasljeđem, a tekstilna proizvodnja, koja danas proživljava možda najteže dane, stotinu je godina bila najveći poslodavac i značajno polje ženske radne i socijalne emancipacije.

Imala sam priliku čitati izvrsnu etnološku studiju o povezanosti gašenja sisačke rafinerije s umiranjem zajednice. Kada shvatite da tamo gdje živi tvornica živi i grad, počinjete na drugačiji način gledati radnike. Početna pozicija bila je eksploatacija radnica, naročito kroz tranziciju, ali kroz postav priča tekstilnih radnica odlučili smo pričati o tome kako one doživljavaju sebe.

U iskazima su govorile o svojim strahovima, borbama, dilemama, ali i pobjedama. Moje iskustvo je da ljudi, bez obzira na obrazovanje i društveni položaj, mogu jasno artikulirati svoju poziciju u društvu. Radnice s kojima smo pričali svjesne su toga da kad zadnje među njima odu u mirovinu neće imati tko promijeniti zatvarač nekoj Osječanki na jakni ili sašiti odijelo.

Prelako smo se kao društvo odricali socijalnog kapitala koje nosi radno iskustvo pojedinaca. Osijek je imao šest velikih tvornica. Primjerice, Industrija modne konfekcije Slavonija imala je tržište od Zapadne Europe do SSSR-a. U SSSR je godišnje izvozila 50 000 zimskih kaputa. Danas kad netko napravi seriju od 1000 komada govori o ozbiljnom biznisu.

muzej osobnih priča
Izvor: muzejosobnihprica.com

„Kažu ‘koliko šivaća igla hlada pravi, toliko je šnajder bogat’. Eto. Tako su govorili kad sam ja došla na zanat. Ja sam bila sretna da mogu platiti režije, othraniti djecu i odškolovati ih. To je za mene bio uspjeh. A to je teško. Ali, eto, uspjela sam.” – Draginja (71)

Kako su izložbe koncipirane? Kakva je posjećenost i povratna informacija posjetitelja?

Svaki postav ima „ključ“ kojeg pronađemo kroz istraživanje i rad na umjetničkom konceptu. Kod Roma smo razmišljali o tome kako približiti njihovu svakodnevicu svakodnevici posjetitelja. Priče mladog bračnog para koji ne može imati djece, priča o propadanju ulaganja u posao ili priča o gubitku djeteta bila je razumljiva posjetiteljima iz Osijeka, pa tako i studentima koji su preko Erasmus programa došli iz Amerike. Veseli me što su priče uspjele stvoriti most između kazivača i publike. Kako nam često dolaze grupe školaraca i studenata kroz vođene i organizirane posjete, vrlo brzo dobijete povratnu informaciju. To što posjetitelji odlično reagiraju i što pripadnici zajednica s kojima smo surađivali rado dolaze u Muzej, te su i dalje dio naše muzejske galaksije, daje mi nadu da smo na dobrom putu.

Što biste izdvojili kao glavne dosadašnje uspjehe Muzeja?

Priče Roma bile su postavljene kao izložba u Osijeku, Zagrebu i Rijeci. Imale su snažan pozitivan odjek u javnosti. Priče Židova smo postavljali 2020., a to je bilo osjetljivo vrijeme COVID-a pa su bile postavljene samo u Osijeku – u Kulturnom centru, Muzeju Slavonije i djelomično u prilagođenom obliku u HNK Osijek. Najvažnija nam je povratna informacija i suradnika i posjetitelja, ali i kada vas prepoznaju kolege koje vode prave muzeje kao što je Muzej Slavonije i kažu da je naš mali muzej nešto super. Svjesna sam obrazovnog i turističkog potencijala i gradit ćemo postave kako bismo bili u prilici ispričati najrazličitije priče Osijeka i regije.

Kojim se manjinama planirate baviti u narednom periodu?

U fazi smo istraživanja priča osječkih Srba. Također razmatramo i priče izbjeglica te migranata kao rastuće populacije o kojoj se zna vrlo malo, zapravo ništa.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social

Komentari