advent
1. prosinca 2022.

Vrijeme čitanja: 4 minute Ove godine provedite Advent na naš način, upoznajte nas kroz male božićne rituale, tradicije i sadržaje koji ispunjavaju naše adventske dane bojama veselja.

navijačke
23. studenoga 2022.

Vrijeme čitanja: 10 minute Izvadite tu majicu s motivom hrvatske šahovnice s dna ormara, otvorite si pivo, kad ga već navijači u Kataru ne mogu popiti, i krenite s nama u potragu za navijačkim duhom.

Knjige

„Moja dota” (N. Verde): Pisanje kao osveta patrijarhatu

Vrijeme čitanja: 4 minute

Nedavno me prijateljica zaprepašteno nazvala šokirana otkrićem da njezini roditelji na tavanu drže dotu pripremljenu za njezinu udaju. Pa tako u miraz, oni se nadaju – uskoro, odlaze: komplet porculanskih tanjura, umjetnina mrtve prirode, stolnjaci, set enciklopedija i skupa deka za bračni krevet vrijedna stotinjak eura u nevinoj bijeloj boji. A onda mi je pod ruku došla „Moja dota” Nore Verde (pseudonim Antonele Marušić), sačinjena od nježnih, bolnih i buntovnih uspomena na ljeta iz djetinjstva 1980-ih provedenih kod babe na Korčuli.

Ovo je peta i dosad najbolje recipirana autoričina knjiga. O njezinoj uspješnosti govore i osvojena regionalna nagrada „Štefica Cvek”, kao i izbor u uže krugove najprestižnijih hrvatskih književnih nagrada (Fric, tportal, Fran Galović). „Moja dota” slojevit je roman koji otvara mnoga pitanja – od rodnog identiteta, nasilja pa sve do osjećaja nepripadnosti, klasnih razlika i formiranja stava.

Osvetničko pisanje

„To popodne sam dobila prve velike batine od barbe”, rečenica je kojom se otvara ovaj roman. O dotičnome barbi niti u kojem trenutku ne saznajemo previše – to je djevojčičin nasilni ujak koji živi na Korčuli, patrijarhalno je zadrt, nasilan i nenaviknut na bilo čije suprotstavljanje. Već u tome prvom dijelu protagonistica Nela, sad već kao odrasla žena, otkriva da je njezin osvetnički spisateljski impuls pokrenut baš tim događajem – nažalost – jednim od mnogih sličnih koji su u djetinjstvu uslijedili i s kojima se učila suočavati.

Opise nasilja pripovijeda kao i bilo koje druge događaje – primjerice, odlaske na plažu, religijske običaje, štednju struje i vode – slikovito, sinestezično, iskreno, bez poetizacije i uljepšavanja –  pokazujući kako su oni bili dio ženske svakodnevice. Tomu je tako sve do trenutka u kojem joj je, već kao studentici, neugodno društvu priznati što je proživljavala kao mala – kao da je to bila njezina, a ne zlostavljačeva sramota.

Godinama smo vodili rovovsku bitku: ja naoružana riječima, on golom silom. Uvijek je pobjeđivao, ali nikada do kraja, stalno se morao vraćati i iznova udarati. Izgledalo je kao da nikada nije završio posao.

LGBTQ na Mediteranu 80-ih

Rodni identitet tema je kojom se Nora Verde bavila u mnogim svojim knjigama, a i sama je jedna od pokretačica aktivističkoga portala VoxFeminae. U knjizi „Moja dota” već na prvim stranicama saznajemo kad se prvi put Nela osjetila kao dječak. To se kasnije provlači i kroz fizički izgled, i kroz odabir igračaka, i kroz otkrivanje seksualnosti, i kroz poglede okoline. Ne bih mogla reći da je to glavni sloj romana, ali i po sebi sam primijetila da bih te dijelove redovito registrirala.

Čini mi se da je to posljedica nedostatka ovakvih tema u književnosti, ali i u javnome diskurzu općenito – da je problematiziranje LGBT-identiteta na otoku i pogled na posljedice koje za sobom nosi preuzimanje muške rodne uloge u tako maloj sredini važna tema koja kroz umjetnost može prodrijeti do onih koji je još nisu pokušali shvatiti.

Kad govorim sa sobom, onda sam muški. Oću bit mali čovik, a ne ovo. Rečem: ,,Druže, pođimo u svijet! I još svašta, što sam čula da govore muški. (…) To je jezik na kojemu govorim i mislim kad sam sam.

Moja dota
Foto: Marin Mester

,,Baba je kao knjiga, samo što je umisto slova njen glas.”

Baba sočivo kuha jednom tjedno. Tako je naučila od svoje matere, a ona od svoje i tako generacijama unatrag.

Baba svaki segment svog života živi tako kako je naučila od svojih (ženskih) predaka. Ona je, za razliku od barbe, vrlo važan i doutančine karakteriziran lik. Nelino, u djetinjstvu, najdraže društvo, uvijek ima zanimljive priče (kao, primjerice, memoare iz El Shatta), a s njom je sve dopušteno ,,Da je mater s nama, to ne bi smila, ona bi mi stalno vikala pašćeš”.

I ta se bezuvjetna ljubav i privrženost babi ne mijenjaju sve do mladenačke dobi, kad Nela počne uviđati to da su priče koje se pričaju uvijek iste, da se živi po zastarjelim principima od kojih ona zazire, da su klasna i rodna neravnopravnost babu dovele do života kakav živi, a koji se ne razliku je od mnogih seoskih svakodnevica.

Žvelati čakavski dijalozi

Djelomično je roman pisan standardnim jezikom, a likovi međusobno komuniciraju velolučkim čakavskim govorom koji meni nije blizak, ali zahvaljujući kontekstu i glosaru čak i mi koji nemamo niti jedan čakavski gen nećemo biti trajno izgubljeni. Posebnu privrženost gajim prema književnim djelima pisanima lokalnim govorima jer je to jedan od načina da se trajno sačuvaju govori kojima smo itekako bogati.

Iz ove mi je knjige favorit pridjev žvelat – koji znači okretan, brz (kako bi se u kajkavskom reklo – fletan). Dijalekt je također način na koji autorica stvara razliku između ruralnoga otoka i urbane, splitske sredine u kojoj se djevojčica školuje. Izvrsna je učenica, vrijeme provodi čitajući, ali svejedno, i s obzirom na prijeratne okolnosti, počinje osjećati da klasno njoj ne pripada. Ipak, i zbog njezina govora jasno joj je da ne pripada niti Veloj Luci, gdje djeca prema njoj, tako tipično, pokazuju predrasude jer živi u atipičnoj obiteljskoj zajednici.

Otključavanje uspomena

Na kraju romana autorica zahvaljuje povjesničaru Tonku Barčotu na njegovim radovima iz kojih je dobila uvid u život ljudi u Dalmaciji tijekom prošlog stoljeća. To me prenulo iz iluzije (koju mi je kao studentici kroatistike nezgodno priznati jer naravno da je naivno i pogrešno poistovjećivati instancu lika s glasom autora, pa čak i kad se radi o autofikciji), ali zaista sam čitajući ovo djelo imala apsolutno povjerenje u to da je sve ono što je djevojčica ispripovijedala zaista netko i proživio.

To samo govori o činjenici s koliko je osjetila autorica pristupila pisanju ove knjige i, rekla bih, koliko je i njoj samoj ona važna. Svaki miris, okus, svaka kap znoja, opisani su tako živopisno da se moraš i sam prisjetiti neke slične situacije iz svoga djetinjstva. I iako moje djetinjstvo nije bilo na čakavici, iako nije bilo na otoku, iako je ono bilo dva i pol desetljeća nakon autoričina, i, srećom, neusporedivo sretnije od Nelina, preda mnom su se tijekom čitanja neprestano nizale neke lijepe slike koje nisam ni znala da čuvam u sebi. Rekla bih da je za mene upravo to otključavanje uspomena – uz važno i hrabro progovaranje o rodnoj i klasnoj neshvaćenosti – najvredniji dio ovoga, gorkom morskom solju začinjenoga, romana.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

(Visited 427 times, 3 visits today)
Be social
Što misliš o ovoj knjizi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari