„Naša soba” (M. Radmilović): Fragment prostora žene

„Svaka od deset priča iz zbirke „Naša soba” Marijane Radmilović jedna je soba, a u svakoj od njih jedan je ženski život. Za nas izvana, te su sobe otvorene, jer u njima vidimo i prepoznajemo vlastite majke, kćeri i bake, prijateljice, supruge i sestre. Junakinjama Marijane Radmilović, naprotiv, zidovi što ih okružuju visoki su i teški, baš kao i ograničenja na koja nailaze u patrijarhalnom svijetu.

Nešto više od stoljeća nakon objavljivanja glasovitog eseja Vlastita soba Virginije Woolf, koji suptilno uzima za polazište, naša nagrađivana pjesnikinja pokazuje da se u životu i iskustvu žena malošto promijenilo. Iste su predrasude, ista zatvorenost na koje nailaze, ali i snaga, i potreba za samoostvarenjem i slobodom, koje pronalaze u sebi. Dok im živote puni turbulentnim brakovima i natučenim nadama, tužnim memorabilijama vremena i prostora koje poznajemo, Marijana Radmilović u svaku će od svojih junakinja udjenuti i prkos, žudnju i hrabrost: ono što njihove sobe čini njihovima, a Našu sobu knjigom kojoj ćemo se vraćati.”

Tako je na web stranici izdavača Frakture opisana prva zbirka kratkih priča autorice poznate po tri zbirke poezije (od kojih su sve tri nagrađene!): „Portreti nepoznatih žena” (1998.), „Bolest je sve uljepšala” (2003.) i „Putovanje oko tijela” (2019.). Zaintrigirana ovim proznim zaokretom, posegnula sam za knjigom i moram priznati da na prvu nismo sasvim kliknule. U moru ženskih tema o kojima se čita, i oceanu onih o kojima se piše, teško je pronaći one nove. Žena koja ima nasilnog muža, žena koja više nema muža, žena koja stari, žena Hrvatica, žena Srpkinja… Na Zapadu ženskog pisma nije se naziralo ništa novo. Ili je bar tako izgledalo meni, lijenoj čitateljici koja je za prvu knjigu pročitanu u 2023. priželjkivala nešto inventivno i drugačije.

Vukla sam knjigu „Naša soba” sa sobom u tramvaju, čitala je u kafani, šetala s njom po Tuškancu i ostavljala na noćnom ormariću, nakon svake priče priželjkujući onaj osmijeh i kimanje glavom koji uslijede kad pročitaš nešto istinito i moćno, što te protrese i odzvanja želucem poput jeke u tunelu. Taj osjećaj je kod mene izostao, bar u početku.

Ono što je promijenilo sentiment koji sam prema njoj razvila jest vrijeme. Ovoj knjizi treba dati vremena da djeluje. Da njene junakinje, koje često svoju poruku prenesu tako tiho da je gotovo šapću, ostave dubok utisak na vama i da ta poruka raste i gradi se poput kuće koja nastaje postepeno, ali je na čvrstim temeljima. Zbog toga se slažem s izdavačem da riječ o knjizi kojoj ćemo se vraćati.

Stanarke

Sobe u koje dobijemo uvid čitajući priče ne vidimo u cijelosti, već u svaku zavirimo, da bi vidjeli tek fragment prostora žene, bilo da se radi o zbornici, hotelskoj sobi, dječjoj spavaonici, kuhinji ili bolničkom odjelu. Riječ je o prostorima u kojima su njihove stanovnice, uz par vješto postavljenih detalja, glavni interijer, a i one su zapravo samo skice koje čitatelj sam nadopunjuje. No proces nadopisivanja prošlosti ili budućnosti stanovnica soba nije osobito težak.

Kao u kultnoj igrici „Sims”, gdje smo gradili manje-više uvijek jednake dvokatnice s velikim kuhinjama, spavaćim sobama i bazenima u kojima bi potapali likove koji nam više nisu zanimljivi, tako nas sudbine junakinja kratkih priča ne ostavljaju zatečenima upravo zato što su to svakodnevne priče žena kojima smo okruženi. Bilo da je riječ o zidovima sazdanim od trauma iz prošlosti, krovu kojeg nameće patrijarhat, ili samo o ogradi naslonjenoj na rat i poraće, priče tih žena su životne, autentične i svojstvene našem balkanskom društvu.

Upravo o zajedničkom iskustvu mase piše i Virginia Woolf u svom eseju u kojem ističe da se književno djelo ne pojavljuje kao samostalno, već se oslanja na prethodnike. Tako i proživljavamo ovu knjigu i voajerski gledamo kako se njeni likovi bore sa životom s nekim instantnim prepoznavanjem proživljenog iskustva, bez da ga propitujemo ili da nas šokiraju one njegove najnegativnije pojavnosti, znajući da su ta iskustva naša kolektivna, koja svakodnevno čitamo u novinama, koja nam prepričavaju prijateljice na kavi i koje, na kraju dana, i same proživljavamo.

Maša Grdešić se u jednom od svojih eseja o feminizmu u „Zamkama pristojnosti” osvrće na teze koje je postavila Woolf u Vlastitoj sobi. Ona navodi da će žene svoju potpunu kreativnost ostvariti tek onda kada se oslobode gorčine i počnu pisati androgino, ili kao „žene koje su zaboravile da su žene”. Međutim, kasnije revoltirano piše o neravnopravnom položaju žena, a pogotovo žena spisateljica koje su tjeskobne jer nemaju uvjete za pisanje, dijelom iz financijskih razloga, dijelom zbog toga što im to ne dopuštaju obiteljske uloge, a i one koje pišu smatrane su čudakinjama.

Također je ogorčena što je svjetska poezija ispunjena ženama koje predstavljaju opsesiju muškog lirskog subjekta, dok ih u povijesti nema nigdje. Budući da sama Woolf pada na vlastitom testu zaboravljanja svoje ženskosti, moramo isti „minus” oprostiti i Radmilović (inače profesorici), iz čijih se likova prelijeva nezadovoljstvo, pa i ljutnja zbog položaja žene koji je oblikovan čvrstom rukom društva današnjice.

Djevojčice

Kako svaki pravi voajer ima svoje preferencije, tako su i meni neke sobe koje nam je Radmilović projektirala ostale ucrtane u pamćenju više od drugih. Kao i „Mrtvačnica”, priča „Gdje si bila toliko dugo?” progovara o podjelama na naše i vaše, koje su prisutne za vrijeme rata, ali i nakon njega.

Okrutnost svijeta u kojemu odrastaju likovi Sanje i Marine dočarana je ne samo granatiranjem od strane „njihovih”, već i surovošću „naših”, utjelovljenoj u liku oca koji obiteljske pse veže lancem oko vrata ili pak njihovo potomstvo utapa u rijeci. Likovi tinejdžerica tako odrastaju u klaustrofobičnoj atmosferi, u kojoj se, kao u „Sloboštini Barbie” Maše Kolanović, ili „Hotelu Zagorje” Ivane Bodrožić, trude imati bezbrižne dječje trenutke unatoč ratu, koji ih vraća u realnost podjela i mržnje.

Kroz dječje oči dijelom je ispričana i priča „Nestajanje” u kojoj autorica koristi dnevničke zapise djevojčice koja promatra svijet starijih, u nespretnom iščekivanju da mu se i sama pridruži, kao i živote koji se oko nje isprepliću i koje još sasvim ne razumije te ne sluti zlo koje je nažalost čeka. Zapisi se iznose uokvireni rakursom sad već odrasle žene koja gleda unazad i čita priču djevojčice o zlostavljanju koje je prekinulo njeno djetinjstvo te je progoni i danas.

Gdje li se ona to nalazi; mala, ljupka soba disala je sva u dražesnim, narančastim tonovima, namješten krevet, uredno posložene igračke, lutke kojima je nedostajalo pokoje oko, ruka, najčešće kosa. Na policama ormara očuvane slikovnice, knjige, njeni prvi, najdraži darovi. Ni traga prašini, pod ulašten i blještav. Začudila se tolikoj majčinoj pedantnosti, mislila je da, poput nje, u ovu sobu nitko nije ulazio godinama. Sjela je na krevet i uzela u ruke jednu od lutaka. Plavokosu, vitku ljepoticu, uspjelu imitaciju barbike. Bila je u dobrom stanju, nedostajale su joj tek naušnice i sićušni prsten na ruci, umjesto toga na finom malom prstu imala je rupicu. „Zar sam se nekada igrala s tobom?” Cijelu je sobu još jednom obuhvatila pogledom. „Je li to doista bio moj svijet u kojem sam bila bezbrižna, sigurna i zaštićena od svega?” Rukom je pritisnula trbuh jer ju je sada već poprilično bolio. Osjećala se izgubljeno, nesigurno, pritisnuta nekom nevidljivom težinom, gubila je osjećaj za proporcije. Na trenutak joj se učinilo da je ogromna i da će se zidovi raspuknuti od njena tijela, a onda bi osjetila da je upravo suprotno, da se smanjuje nestaje i da će zauvijek ostati zarobljena u toj zastrašujućoj, nepoznatoj sobi.

Pričopričalice

O ženama u srednjim godinama i njihovim svakidašnjim borbama virimo kroz ključanicu priče „Promjena počinje u tebi”. U toj priči protagonistkinja promišlja slogane i catchy fraze sveprisutnih reklama i savjeta za bolji život koje ne uspijeva primijeniti na sebi.

Prolazeći kroz „promjenu”, pokušava izbalansirati svoje poslovne i obiteljske uloge, ali i staviti sebe na prvo mjesto, što predstavlja promjenu, ali ne u onom fizičkom smislu kao ona prethodno spomenuta. Boreći se sa zadatostima društvenih uloga, ali i ograničenja ženskog tijela koje s godinama podilazi posljedicama borbe, osjeća se izgubljeno u vlastitom životu. Možda se samo treba promijeniti, jer promjena ipak počinje u nama?

U zadnjoj priči, „Posljednjoj sobi”, autorica nam gradi pravi mali mozaik života pacijentica koje na neko vrijeme dijele bolesničku sobu, a koja nekima zaista i je posljednja. Među njima je i majka junakinje s kojom ima kompleksan odnos ispunjen zamjeranjem i ljutnjom, ali i brigom i ljubavlju. Kako joj teret starenja postaje sve teži, sve joj manje zamjera konstantno zamaranje i naporna propitkivanja te polako počinje ne samo razumjeti njenu perspektivu, već i preuzimati je, postepeno ulazeći u njenu kožu, kao što to uvijek biva.

Čini mi se da cijeli svoj život određujem prema tome koliko sam ja prihvaćala tvoje priče i koliko sam im se opirala. Tko sam ja bez tvojih priča? Uokvirena sam u pozlaćeni okvir koji si brižljivo odabrala za mene, ali sjaj je izblijedio, drvo se rasušilo, nisam se dovoljno dobro brinula za njega. Silno sam nastojala što više ti nalikovati i silno se upinjala što više razlikovati od tebe.

Starosjedilice

I na kraju, kakva bi to bila zbirka priča o ženskim životima bez lika bake? Od priča za djecu pa sve do publicistike koja analizira mitove  plemenskog doba, arhetip mudre starice je neizbježan. Riječ je, dakle, o liku koji je univerzalno prisutan. Dvoznačan u svojoj istovremenoj snazi žene koja odolijeva proteku vremena i slabosti koje joj je to isto vrijeme prouzrokovalo. Višeznačan u svim ulogama koje taj lik obuhvaća: lik čuvarice ognjišta, pričopričalice, mistične iscjeliteljice…

Bake su krhki superheroji naših života pa ne čudi da je prisutna i u priči „Žena u hotelskoj sobi”. Junakinji te priče spomen na baku istovremeno pruža utjehu, kao lik koji joj je poznat, blizak, topao, onaj kojeg se prisjeća u trenucima tjeskobe koje proživljava zbog teških životnih odluka koje mora donijeti. No, istovremeno joj je dalek i stran, nalazeći se tamo negdje na drugom kraju jaza generacija u koji upadaju redom ovce, krilate zmije i djedove stare gumene čizme.

Lik bake vidimo i na zanimljivoj naslovnici knjige, ilustraciji talentirane Klare Rusan. Za razliku od djece kojima vidimo lica, lik bake nam je okrenut leđima. Pokriven tkaninom od glave do pete, njoj ne vidimo čak ni kosu (za koju možemo samo pretpostaviti da je spletena u tanke pletenice).

Baka je ovdje još jedna skica koju trebamo dovršiti, još jedan puzzle koji je u suštini prazan prostor, ali s dovoljno jasno ocrtanim linijama da intuitivno znamo koji dio tu pripada. Od njenog tijela protežu se modre linije – možda baka samo prede vunu, možda su to veze koje je spajaju s njenom unučadi, a možda je to klupko koje poziva čitatelja da ga razmrsi? Malo je vjerojatno, ali ako je ovo posljednje u pitanju, smatram da je vrijedno vremena i truda.

Baka joj je rekla kako joj je zmija nagovijestila sreću, kako se uskoro udala i zatrudnjela… Tada joj nije ispričala kako je prvo dijete izgubila, i kako su lako djeca umirala; rađala se i umirala, ta djeca koju se nije dospjelo voljeti, rođena, oplakana i zaboravljena. Samo su imena ostala, pamtila se, prenosila i u ogoljeloj, siromašnoj računici života bila ravnopravna sa svom drugom, othranjenom djecom. Baka je, zapravo, malo pričala, zato je tako žedno upijala sve njezine priče. Sporazumijevale su se šutljivo, nijemo, u toploj, zagušljivoj kuhinji, najčešće pripijene jedna uz drugu na starom, škripavom krevetu, dok bi prelistavala časopise i kojekakve kataloge pune slika kojima se baka iščuđavala kao nevjerojatnim i nedostižnim novotarijama, a neki su od tih časopisa bili toliko zastarjeli i požutjeli da je ponekad osjećala ljutnju zbog bakine neukosti…

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.