„Predaja” (R. Loriga): Kritika današnjeg svijeta

„Predaja” je knjiga španjolskog autora, direktora i scenarista Jorge Loriga Torrenove, poznatijeg pod umjetničkim imenom Ray Loriga. Iako je autor već deset romana i nekoliko zbirka pripovijedaka, u knjižnicama grada Zagreba dostupan je jedan jedini njegov naslov „Pali s neba” iz 2004. godine, i od tad je sve stalo…

Zanimljivo je da je njegov opus nastao pod snažnim utjecajem američkih pisaca poput Charlesa Bukowskog, a zajedno s poznatim redateljem Pedrom Almodovarom napisao je scenarij za film „Živo meso”.

Na knjigu sam, doduše, naletjela sasvim slučajno, i to na našem ovogodišnjem zagrebačkom Interliberu. Često kupujem izdanja beogradske izdavačke kuće (Booka), na čijoj sam stranici saznala zanimljivosti i osnovne informacije o ovom autoru, ranije u tekstu napisane.

Distopijski roman

Sinopsis kaže da je riječ o distopijskom romanu te da je ovaj pisac jedan od onih rijetkih, poput Houellebecqa, koji svojim djelima redefiniraju književnost 21. stoljeću. Tu sam se, logično, bez razmišljanja odlučila za kupnju. Zanimljivo, u moru Bookinih recenziranih izdanja, do sad nisam vidjela da je netko pisao o ovom naslovu, a kad pročitate prvih par rečenica, shvatit ćete i zašto mi je to toliko nevjerojatno.

„Naš optimizam je neopravdan, nema nikakvih naznaka koje bi nam dale razloga da verujemo da će biti bolje. Naš optimizam raste sam od sebe, poput korova, dovoljan je jedan poljubac, opušten razgovor, flaša dobrog vina, premda nam je vina gotovo ponestalo. Tako izgleda konačna predaja: jednog šugavog dana, uz jasnu svest koliko je dan šugav, čovek u sebi oseti otrovnu klicu poraza, koja nezaustavljivo buja i raste, a sve zbog neke gluposti zbog koje nam ranije, u boljim danima, ne bi bilo ništa, ali sad je to početak kraja, jer uskoro sledi završni udarac od kojeg ćemo konačno položiti oružje. Odjednom postanemo svesni da nas je satrlo ono na šta do maločas nismo ni obraćali pažnju, kao da smo ne primetivši upali u zamku u koju nas je namamio neki lovac mnogo lukaviji od nas.”

Kao što sam već ranije spomenula, riječ je o distopijskom romanu, iako se nakon pročitane knjige s pravom pitam je li zaista riječ o distopiji, ili pak, iz druge perspektive, utopiji u pravom smislu?

Bezimeni likovi

Likovi romana „Predaja” su bezimeni i ubrzo saznajem da protagonist živi sa ženom te da imaju sinove koji su otišli u rat, za koje ni sami ne znaju jesu li i dalje uopće živi.

U jednom trenutku, šest mjeseci prije nego što nam protagonist priča svoju priču, pronalaze dječaka kojemu je evidentno potrebna pomoć i koji od tog trenutka živi zajedno s njima. Međutim, dječak ne progovara niti jednu riječ, a sami opisi likova su jako zanimljivi.

„Dečak se pojavio jednog letnjeg dana, ima tome više od šest meseci. Ne znamo koliko mu je godina, pretpostavljamo da mu je devet. Za sve to vreme, dečak nije prozborio ni reč. Njegovo ćutanje na nas deluje ujedno uznemirujuće i utešno, dok iščekujemo kad će da progovori i strepimo od toga šta će reći. Šta ako prvo što bude izgovorio ne bude “hvala”? Šta ćemo onda s njim?”

Glavni nam lik priča svoje dojmove i iskustva u prvom licu, a svaki od likova je jako interesantan i dobra podloga za analizu ličnosti. Teško mi je bilo psihologizirati likove jer autor svojim nerijetko oprečnim rečenicama i opisima dovodi u pitanje sve ono što sam zaključila na prethodnim stranicama, a najzanimljiviji dijelovi tiču se odnosa muža i žene, njihovih međusobnih stavova i pogleda na onog drugog, koji se nerijetko kose s onim što misle o sebi.

„Ona i ja smo, ipak, različiti. Iako živimo pod istim krovom, svako od nas ima svoju zasebnu priču. Ona je bila i ostala prava gospođa, a ja sam bio običan sluga pre nego što sam postao gazda, što svi znaju, besmisleno bi bilo to kriti.”

„Kad me grdi, ona to uvek čini tako fino da mi prosto bude milo i uopšte se ne postavlja prema meni kao da sam neka budala već kao da joj je stalo do mene i mojih osećanja.”

Stakleni grad

Zbog ratnog stanja, ubrzo dolazi do evakuacije svog stanovništva; svima je naloženo da spale vlastite kuće i sa što manje stvari, čim prije sele u “stakleni grad”, a interesantno je da nam autor prije same evakuacije ne daje naznaku o kakvom se mjestu radi, pa ne znamo žive li likovi u gradu ili selu, čime se bave ni kako se zovu.

Iako detaljan, autor je (pretpostavljam) svjesno izostavio podatke i informacije koje su inače temelji za stvaranje konteksta i ozračja, ono neizostavno što smo pisali na satovima lektire u školi: imena glavnih i sporednih likova, mjesto i vrijeme radnje.

Naši junaci potom sele u stakleni grad, i u tu se jasno iščitava autorova ironija: oštra kritika današnjeg društva i vrijednosti, rapidni proces dehumanizacije, s otuđenim pojedincem kao glavnim nusproduktom.

„Meni je prosto neshvatljivo kako je uopšte bilo moguće podići takvu konstrukciju. Imao sam utisak, baš kao i moja žena, koja je načitanija i obrazovanija od mene, da je to najfantastičnije zdanje koje smo u životu videli, s kojim se ne mogu meriti čak ni najveće prestoničke zgrade i neboderi.”

Dolaskom u stakleni grad sve postaje još napetije.

„Kad je svanula zora, u prvom trenutku sam se obradovao što sam se rešio košmara, ali sam se odmah zatim nasmrt prepao kad sam, čuvši cvrkut ptica, otvorio oči i ugledao cev pištolja uperenu sebi u lice.”

U staklenom je gradu sve od stakla, pa tako njegovi stanovnici nemaju privatnost na koju su navikli – sve se vidi i sve se zna, pa čak i trenutak u kojem obavljaju nuždu, i to mi je bilo interesantno kao ideja i paralela s poznatim i neprikosnovenim Orwellovim romanom „1984”.

„Uostalom, kako su u gradu svi zidovi providni i uvek je dnevna svetlost, besmisleno je mnogo se snebivati i skrivati stidne delove tela.”

Knjiga je napeta i, osim same radnje, zanimljivo je kako autor kroz ironiju i sarkazam opisuje svijet koji nam je svima itekako poznat i blizak. Iako su neki opisi dovedeni do ekstrema i namjerno groteskni, knjiga je slojevita i u par navrata me pokolebao raznim načinima na koje sam mogla interpretirati jednu te istu stvar.

Kritika današnjem svijetu

Jako je puno banalnih situacija u kojima se jasno vidi da kritizira današnji svijet, sistem rada i poremećene vrijednosti. U središtu radnje je otuđen, nesiguran pojedinac, nesretan i spreman pristati na sve, bez pogovora i propitkivanja.

S jedne strane imamo one koji odlučuju i čije se odluke ne dovode u pitanje, a s druge one potlačene i inertne, one koji izvršavaju sve bez pogovora i protivljenja pa se s pravom možemo pitati jesu li oni uopće i koliko potlačeni? Je li ih sustav kao takav doveo do toga da ne propitkuju i pristaju na sve ili je to bila samo linija manjeg otpora i svojevrsna predaja iz samog naslova. Konačna predaja uvjetovana i proizašla iz sustavnog i dugoročnog procesa zaglupljivanja masa.

Glavni lik u staklenom gradu dobiva posao odvožnje izmeta – automatizam, svaki dan ista ruta i opis posla, i to bez plaćene naknade jer u staklenom gradu novca nema. Ma zašto bi ga i bilo kad su vlasti svima „osigurale” sve ono za život nužno. Čovjek praktički nema potrebe tražiti nešto van toga i može biti sretan, lišen svih želja; jer on ionako ima sve. Posao, besplatno piće, hranu, stan… Ni o čemu zapravo ne treba misliti. Utopija, zar ne?

Međutim, glavni lik počinje propitkivati sustav i svoj vlastiti smisao i svrhu postojanja (ljudski, odviše ljudski?). Ubrzo nakon toga, očekivano, dolazi do komplikacija. U svijetu i društvu u koje se ne uspijeva uklopiti, čije vrijednosti ne dijeli i propitkuje ih te se pritom ne slaže s većinom i iskače iz društveno zadanih okvira, velika je vjerojatnost da je, na kraju, dobio baš ono što je i zaslužio… Ili možda ipak nije sve tako jednostavno?

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.