Djevojčica (C. Laurens): Feminizam kao široko postavljen pojam

Razvoj feminizma pratila je i u korak s njim išla i književnost, koja je omogućavala svojevrsnu platformu za izražavanje i kritiziranje pitanja roda, društvenih normi i identiteta. Književnost se nerijetko bavila feminizmom i drugim aktivizmima, snažno kritizirajući nametnute stereotipe kako o ženama, tako i o muškarcima. Pisane riječi u tom su smislu ostale alat za propitkivanje stavova o tradicionalnim rodno nametnutim ulogama, biološkom determinizmu i razotkrivanju svih njihovih snažnih ograničavajućih aspekata.
Književnice koje su pisale o navedenim temama istraživale su u prvom redu žensko iskustvo, seksualnost, pitanje majčinstva i obitelji. Njihova djela daju uvid u sve ono što je predstavljalo određeni tabu i što žene nisu smjele izraziti; samim time, ta književna djela nerijetko daju intiman uvid u život i razmišljanje žena.
Feministička književnost naglašava važnost glasa žena, pa tako mnoge spisateljice ističu važnost rodne ravnopravnosti i izražavanja svojih dojmova, stavova i perspektiva na temelju osobnog iskustva. Također, nerijetko koriste likove, priče i simbole kojima ističu nepravde i time za cilj imaju potaknuti promjene u društvu. Književnost često pridonosi i razvoju feminističkih teorija.
Iako je knjiga „Djevojčica” bila odabrana u sklopu BookClub-a, zanimljivo je da u ovom trenutku pišem seminarski rad na temu feminističkog pristupa i njegovog utjecaja na državu, pa sam prilikom traženja literature naišla na jedan zanimljivi znanstveni rad, koji u svom uvodu postavlja pitanje: što je to uopće feminizam? Obuhvaća li feminizam isključivo aktivizam i borbu za ravnopravnost spolova, nultu stopu diskriminacije na temelju rodne pripadnosti, ili je pak feminizam i onda kada pričamo o brojnim ženama koje su se uspjele istaknuti u raznim područjima poput književnosti, znanosti, umjetnosti?
Sve u svemu, ako je suditi po ovoj knjizi, autorica feminizam doživljava kao široko postavljen pojam. Sve ono što smatram da bi feminizam istinski trebao propagirati: feminizam koji obuhvaća ženu kao biće; njene misli, intimu, snagu i različitosti.
Danas se feminizam nerijetko pokušava nametnuti kroz razne ideološke definicije te samim time dobiva negativnu konotaciju. Smatram da se zahtjevom i željom (potrebom!) prema ravnopravnosti i jednakim pravima u obzir moraju uzeti prirodne različitosti muškog i ženskog spola, dok su jednakost i ravnopravnost imperativ. Također, vrlo je važno istaknuti polazimo li od definicije feminizma kao sociološkog pokreta ili pak ideologije. No, to je tema za neku drugu priliku.
Camille Laurens je francuska spisateljica i uz to, tematika kojom se bavi je doprinijela poveznici s Annie Ernaux; Razlika je utoliko što Annie ima kraće knjige u kojima je najčešće opisan jedan događaj iz njene prošlosti, dok ovdje pratimo jedan životni vijek.
Knjiga „Djevojčica” je pisana isključivo u prvom licu, prvo poglavlje slušamo majku, a od drugog poglavlja priču nastavlja njezina kćer. Radnja je smještena u 1960. godine, a započinje rođenjem jedne neželjene djevojčice:
„Onda?”
„Djevojčica je.” „A! Pa i to je isto lijepo.”
„Djevojčica je.”
„Kad bolje razmislimo, možda to nije baš prva rečenica koju čuješ – a da si nju čula, to uopće nije sporno: ne zna se točno što bebe vide po rođenju, jesu li više ili manje slijepe ili kratkovidne, na samom početku, ali nitko nikad nije pretpostavio da su gluhe.”
Najinteresantniji su mi dijelovi u kojima se jasno vide vjerovanja tog vremena – Stavovi koji su prevladavali u društvu bez ikakvih znanstvenih utemeljenja te pogled na žene iz perspektive muškaraca:
„Tvoja majka je trudna. Što? Opet? Da. Zdravo za gotovo primila je ono u što ju je uvjeravao tvoj otac (pa on je stručnjak, zna kako sve funkcionira, žensko tijelo za njega nema tajni): sve dok doji, ne može ostati trudna. To je čista matematika. Laktacija odgađa povratak ovulacije. Aha, malo sutra! Otac ti je pravi genij za kontracepciju!”
Ovdje valja napomenuti da je dotični otac liječnik.
I sad zamislite provesti djetinjstvo i proživljavati i slušati ovakve izjave i konstatacije:
„Po mojim procjenama, riječ je o popisu stanovništva 1965., imam 5 godina. Sramežljiva sam i znatiželjna istovremeno, skrivam se iza kauča. “Imate li djece?” pita gospodin.
“Ne”, odgovara otac. “Imam dvije djevojčice.”
Sudbine likova su zaista potresne i prolaze kroz brojne tragične i traumatične situacije. Mnogo je tu fizičkog maltretiranja i psihičkog zlostavljanja, a posebno je mučan dio gdje se opisuje pokušaj silovanja djevojčice, od kojeg mi je još šokantnija i skandaloznija reakcija njene bake i ostalih članova obitelji:
Ne želi više nositi kratke hlače, više ne odlazi gledati zečeve, neće više jesti povrće, grde je. Jednoga jutra uđe u bakinu sobu i sve joj ispriča. Baka prestaje mesti, čučne tako da budu iste visine, uhvati je za ramena i kaže joj: “Da više nikad nisi ponovila to što si mi sad ispričala. Jesi me čula? Nikad.
….
“Ne bi on nikad išao do kraja”, kaže teta Berthe sumnjičavo upirući nos u pranećakinju.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.