Reflektira: „Lovac u žitu” (J. D. Salinger)

E moj Holdene.

Malo je likova u ovoj knjizi za koje je protagonist imao riječi hvale. Čitatelj bi vrlo lako mogao steći dojam da Holden živi okružen ljudima koji su lažni, dosadni, glupi i ružni, a mene je iz tog konkretnog razloga Holdenov tijek misli na dijelovima baš-baš smorio.

Od mog prvog susreta s lovcem u žitu prošlo je više od 10 godina, a nakon ponovnog čitanja nisam se mogla oteti dojmu da mi protagonist duguje par sati života. Pod time sam podrazumijevala odvojeno vrijeme za pisanje i razmišljanje o njemu kao liku, kako bi ga bar donekle uspjela psihologizirati.

Dakle, ovaj tekst je karakterizacija glavnog lika bez sadržajnog tijeka i analize vremenskog i prostornog konteksta, uz nastojanje da ne sadrži previše spojlera. Iako se sadržaj proteže na samo 250-ak stranica, ne dajte da vas broj zavara: roman ima mnogo dimenzija koje mogu poslužiti kao kvalitetna podloga za promišljanje.

Svih ovih godina živjela sam u uvjerenju da se od cijele knjige sjećam samo tog Holdenovog „sna”, ali sam prilikom (n)ovog čitanja shvatila da mi se i taj dio pogrešno urezao u pamćenje. Naziv romana uopće nema nikakve veze s Holdenovim odsanjanim snovima, već predstavlja odgovor na pitanje: kojim bi se zanimanjem Holden volio baviti u životu. Naš bi Holden volio biti lovac u žitu – stajati na rubu provalije i upozoravati djecu na opasnost (pad u ponor), koja je u ovom slučaju aluzija na lažljivi svijet odraslih i odrastanje samo po sebi.

Knjiga je svojevrsni bijeg od svijeta punog onih koji se pretvaraju, lažu, manipuliraju i koji su izgubili najveće bogatstvo; dječju nevinost/dijete u sebi, a pritom sam Holden od tog svijeta odraslih i u ovom slučaju prisvaja samo i isključivo one dijelove koji mu odgovaraju. Naime, kada bi tu apstrakciju uzeli za realnu i moguću, Holden bi, samim time što bi bio lovac u žitu, ujedno potvrdio da je i sam njegov dio. Spašavanjem djece postaje odrasla osoba i ujedno prihvaća strukturu društva kojeg ne podnosi i žestoko kritizira.

Radnja koje nema

Bilo kako bilo, radnje se nisam sjećala jer konkretne radnje praktički i nema. Osim što ga na samom početku izbace iz škole, kroz knjigu su opisana dva dana u New Yorku koje Holden provodi po hotelima i kafićima. Radnja je svojevrsna introspekcija glavnog lika, njegova promišljanja, dileme, propitkivanja, uz bujnu maštu kao šlag na tortu.

Generalno prakticiram i volim takav tip knjiga, no u komparaciji s drugim književnim ostavštinama, ima i onih u kojima sam uspjela spoznati i “naučiti” mnogo više od samih likova i njihovih životnih situacija, poistovjetiti se s njima na nekoj višoj razini, uči im u glave i “u cipele”.

Iako ovu knjigu sadržajno ne možemo usporediti, primjerice s Nabokovljevom „Lolitom” (still my favorite) ili svojevremeno zabranjenom Millerovom „Rakovom obratnicom”, smatram da u dobi u kojoj se čita kao dio lektire, jednostavno nemamo dovoljan kapacitet da bi knjigu razumjeti na način na koji bismo trebali: kroz željenu intenciju samog autora. Hoću reći, osobno sa svojih xy godina nisam uspjela profilirati i shvatiti Holdenov lik u cijelosti.

Izgubljeni Holden

Holden je depresivan, usamljen, nesnađen, tužan i izgubljen u najmanju ruku. Ako polazim od te perspektive, knjiga posjeduje jedan poprilično sjetan ton. Čudno je da sam u nekim trenucima stvorila iznimnu empatiju prema njemu i ljudima koji ga okružuju, a s druge mi je strane nerijetko išao na živce zbog svoje pretjerane inercije, konfuzije želja i pobuda, naglih promjena raspoloženja i opisa drugih ljudi (potonje sam mu najviše zamjerala).

Iako je često kontradiktoran i radi sve ono što istodobno zamjera drugima, iz pojedinih je rečenica moguće zaključiti da je on zapravo jedan vrlo emotivan lik, a sva ta silna ogorčenost i ljutnja dolaze iz straha: straha od napuštanja, odrastanja, promjene, smrti; i zato stvari nastoji što je moguće više simplificirati i banalizirati kako bi se lakše i bezbolnije s njima suočio.

Zamislite ga kao emotivnog i vezanog za ljude, kojemu su upravo te karakteristike one koje sam ne želi posjedovati. Holden kao lik u htijenju/stremljenju za dosezanjem apsolutne samodostatnosti i neovisnosti; Holden koji čak u jednom dijelu knjige izražava želju da živi u nekakvoj kolibi daleko od svega i svih, da se pravi gluhonijem samo kako ne bi morao komunicirati s drugima.

Dakako, volio bi on osnovati obitelj, ali toj bi njegovoj utopiji obiteljskog života glavna pretpostavka bila nepostojanje interakcije i komunikacije. Na tom sam se dijelu zapitala i zastala jer mi i samoj (iako ne toliko ekstremno) druženje s ljudima ponekad zaista predstavlja izrazit napor, dok istodobno podrazumijeva i nešto u čemu nerijetko uživam, ono vrijeme koje najviše volim i cijenim. Kontradiktorno, ali istinito.

Jung je rekao da samoća ne znači nužno nepostojanje ljudi koji nas okružuju, već nedostatak onih s kojima bismo razgovarali o stvarima koje su nam važne. I s tim se moram složiti jer je to jedan od mnogih osobnih razloga koji stoje iza pisanja osvrta na knjige.

Razloge Holdenove egzistencijalne praznine i tuge možemo potražiti i u tragičnom događaju iz njegovog djetinjstva: smrti brata koja je zasigurno bila svojevrsni okidač. S druge strane, par puta sam stekla dojam da je jednostavno razmažen i nesnađen, bez ikakvih valjanih razloga tome u prilog. Ipak, ne bi bilo na odmet uzeti u obzir da se radi o 16-godišnjaku.

Na kraju krajeva, tko se od nas u pojedinim životnim situacijama nije osjećao usamljeno? Bilo kako bilo, drago mi je da sam ponovno pročitala knjigu i dobila drugačiji i potpuniji dojam od onog prvobitnog. Ne kažu bez razloga da je knjigu dobro pročitati više puta (we can never step into the same river twice).

Zadnja stranica knjige objašnjava dosta toga i stvari postaju puno jasnije, no za to ćete ipak trebati posegnuti za knjigom, da baš ne otkrijem sve detalje. Valja napomenuti kako je i ona podloga za raspravu te bi se čak i o toj zadnjoj stranici mogla napisati posve zasebna i nova analiza.

Iako nerijetko osporavan i „na tapeti” kada se govori o postojanju književne vrijednosti, na pitanje: zaslužuje li „Lovac u žitu” mjesto na polici uz druge klasike svjetske književnosti? Moj odgovor je: DA, bez ikakve dvojbe. Koliko je knjiga smislena u kontekstu obvezne lektire za prvi/četvrti razred srednje škole? Najbolje ćete procijeniti sami kada se odlučite za ponovno uzimanje ovog romana u ruke, a meni se to osobno pokazalo kao jako dobra odluka.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.