„Lisica” (D. Ugrešić): Priča o tome kako nastaju priče

„Lisica ne pripada ni zvijerima, ni nama, ljudima, niti pak božanstvima. Ona je vječiti slijepi putnik, migrantica koja s lakoćom prolazi kroz svjetove, a kada je uhvate bez putne karte, onda repom vrti kuglice, izvodi svoje jeftine majstorije. Taj trenutak divljenja koji načas dobiva ona kratkovidno (O, lisičje slabosti!) zamjenjuje za ljubav. To su njezini trenuci slave. Sve drugo je povijest straha, bjekstva pred lovčevim mecima, neprestano lajanje lovačkih pasa; povijest progona, batina, lizanja rana, poniženja, samoće i jeftine utjehe- zvečke načinjene od kokošjih kostiju.”

Već je iz samog sinopsisa vidljivo da je „Lisica” jedna od onih knjiga koje se bave raznovrsnim temama i pitanjima poput uloge pisca i samog pisanja, teorije književnosti, značaju književnih djela i načina pripovijedanja uz dakako, brojne teorijske i književne reference.

Kroz knjigu pritom ne manjka ni spisateljičinih autobiografskih crtica i osobnih stavova o aktualnim pitanjima, vještog seciranja političkih tema i kritike društva u cjelini. S tim u svezi, moglo bi se reći da je ovaj moj osvrt samo pokušaj pripitomljavanja „Lisice” u nekoliko književnih žanrova.

Ruska književnost kao inspiracija

Dubravka Ugrešić hrvatska je književnica, esejistica i prevoditeljica. Završila je komparativnu i rusku književnost, a sva svoja znanja, talente i interese vješto je iskoristila za pisanje književnih djela, čitanje, prevođenje i brojna predavanja koja je za života održala.

Nakon prvih par pročitanih stranica uvidjela sam da je riječ o spisateljici koja veliku inspiraciju crpi upravo iz ruske književnosti, a njen inteligentan stil pisanja i izražavanja (uz veliku dozu humora!) svakako predstavlja razlog više za čitanje i drugih Dubravkinih naslova.

Dubravka je, kao i velik broj njenih sunarodnjaka, bila primorana napustiti Hrvatsku; živjela je neko vrijeme u Njemačkoj, Sjedinjenim Američkim Državama i Amsterdamu, u kojem je preminula u ožujku ove godine.

Iako sam u knjižnicu ušla s namjerom da posudim jednu od njenih najpoznatijih knjiga pod naslovom „Štefica Cvek u raljama života”, knjigu koja je, valja spomenuti, dobila i svoju filmsku adaptaciju 1984. godine, ona nije bila dostupna za posudbu te sam nedugo nakon, na preporuku, u ruke dobila famoznu „Lisicu” ujedno jednu od najboljih knjiga koje sam pročitala ove godine.

Orwell, Huxley, Zamjatin i druge distopije

„Lisica” je škrinja s blagom informacija i zanimljivosti o brojnim piscima i knjigama, to je ono čime me fascinirala i zainteresirala od samog početka. Dubravka nam daje toliko književnih i teorijskih referenca na druge autore i knjige, vješto balansira humorom, znanjem i vlastitim iskustvima, vodeći pritom računa da ne servira suhoparno nabrajanje činjenica i povijesnih događaja. Kao krajnji rezultat imamo upravo ovu briljantnu i zanimljivu knjigu.

„Zamjatinov roman Mi (objavljen na engleskome jeziku 1924.) plagirali su mnogi pisci: George Orwell (1984), Aldous Huxley (Brave New World) i drugi. Kurt Vonnegut jedini je to javno i priznao, drugi su upirali prste jedni u druge (Orwell u Huxleya, na primjer!). Emigracija Zamjatinu nije donijela sreću: proživio je u Parizu svega šest bijednih godina i umro od srčanog udara, 1937., iste godine kada je uhapšen Boris Piljnjak. Čini se da Staljinov metak, koji je tih godina kosio ruske pisce, nije mimoišao ni Zamjatina, iako se Zamjatin bio sklonio van njegova dometa. Ovo, međutim, nije priča o Zamjatinu, nego o priči koja govori o tome kako nastaju priče.”

Zaista, kako nastaju priče?

„Lisica” je svojevrsni koktel autobiografskih spisa: autoričinih dnevnika kojima svjedoči i bilježi međuljudske odnose, vlastita zapažanja i iskustva, ruske književnosti, ljubavi i onog što je za mene bilo presudno pri odabiru baš ovog naslova: priča o tome kako nastaju priče.

„Zaista, kako nastaju priče? Vjerujem da to pitanje postavljaju sebi mnogi pisci, iako većina izbjegava odgovor. Zašto? Možda zato što ne znaju odgovor, a možda i zato jer se boje da će se ponašati poput onih liječnika koji u razgovoru s pacijentima koriste isključivo latinske nazive (istina, takvih je sve manje!), ne bi li nad pacijentom ostvarili prednost (koju ionako imaju) i zadržali ga u inferiornom položaju (u kojem se pacijent ovako ili onako nalazi). Zato pisci radije sliježu ramenima i dopuštaju čitaocima da vjeruju kako priče rastu poput korova, što je možda i bolje.”

Dubravka je sve ove naizgled nespojive teme uspjela povezati sa životinjicom iz naslova (na zavidnoj razini i na nevjerojatan način!), pa je tako mala lisica kroz Dubravkino pero svoje mjesto dobila u Napulju, na Londonskim ulicama, u ruskim klasicima te na području jednog malog sela bivše nam zemlje Jugoslavije.

„Lisičje simboličko značenjsko polje u gotovo svim mitološko-folklornim tradicijama podrazumijeva lukavost, spretnost, laskavost, prevaru, laž, licemjerje, prijetvornost, sebičnost, podlost, samoljublje, lakomost, zavodljivost, seksualnost, osvetoljubivost, usamljenost. Lisica se najčešće povezuje s nekom sumnjivom rabotom, ona zna zapasti u nevolje, pa se smatra i gubitnicom, i zbog svojih osobina nikada nije u doticaju s višim mitološkim bićima.”

Nabokovljevi leptiri

Dubravkin stil pisanja prožet je lijepim i pitkim humorom, a knjiga sadrži mnoštvo zanimljivih teza o pisanju. Iako je prošlo već neko vrijeme otkako sam ju pročitala, i dalje se ne mogu oteti dojmu njene genijalnosti; pojmiti kako je sve nabrojane teme uspjela spojiti u jednu suvislu, povezanu i nadasve zanimljivu cjelinu.

Općenito, kod čitanja me posebno oduševljava činjenica da mi svaka nova knjiga na neki način upotpuni onu prethodno pročitanu, što je, dakako, bio slučaj i ovdje, u više navrata.

U nedavno pročitanoj Rovellijevoj knjizi „Na krilima leptira” otkrila sam da je Vladimir Nabokov bio strastveni sakupljač leptira, da bih u ovdje naknadno čitala o Nabokovljevoj učenici „Daši”, vozačici.

Naime, Nabokov i njegova žena Vera nisu bili vozači i trebali su prijevoz s jedne strane Amerike na drugu te je zapravo sama Daša, odabravši rutu vožnje preko Grand Canyona, zaslužna za njegovo otkriće jedne nove vrste leptira. Nabokov je, nakon tog 19-dnevnog puta, leptiru odlučio nadjenuti ime upravo po njoj, Daši, Dorothy.

Dom

Neke su me Dubravkine autobiografske priče i misli strašno podsjetile na iskustva i osjećaje koje je u svojoj autobiografiji opisala Mira Furlan, što itekako ima smisla ako se u obzir uzme isti vremenski kontekst i društvena situacija u kojoj su nastale. Također, važno je spomenuti da sve one proizlaze iz činjenice da su Dubravkine knjige bile zabranjivane i da je također bila žrtva medijskog linča, nerazumijevanja i osude, prilikom kojih se u pitanje dovodila sama vrijednost njenih književnih djela.

„Nisam li tada otišla, ostavivši dom i raspadnutu domovinu, zbog zraka koji je bio tako gust od mržnje da se nije dalo disati, a sada, gle, potkupljena mrvicom sira, mirno puzim prema istoj, staroj mišolovci.”

„ Svi mi tražimo na ovom svijetu surovom skrivene tragove što vode sreći.” – S. Jesenjin.

Zadnje poglavlje knjige otkriva mi ujedno i posljednju “slučajnost”. Priča o Dubravkinom poslovnom posjetu talijanskoj školi Holden (u Torinu), skupom i prestižnom školom storytellinga koja svoje ime duguje Salingerovom junaku; istom onom o kojem sam nedavno pisala.

Uz Nabokovljeve leptire još jedna u nizu “slučajnosti” koja mi je u najmanju ruku fascinantna i dovodi me do razmišljanja ili da slučajnosti zaista ne postoje ili da je ova knjiga bila jedna od mojih skrivenih tragova sreće o kojima govori Jesenjin.

Svi smo mi djelići teksta; fusnote

Ovo su neke od crtica koje su mi ostale u pamćenju nakon čitanja, a knjiga sadrži još mnoštvo zanimljivih priča, poput recimo one o nekretnini koju je Dubravka oporučnim nasljedstvom dobila od njoj potpuno nepoznatog čitatelja.

Dubravka se nije libila pisati o političkim, društvenim, socijalnim, i svim onim, nazovimo ih „tabu” temama o kojima mnogi ne žele iznositi vlastito mišljenje i stav. Pa ipak, kako je i sama autorica u više navrata ponovila kroz knjigu, ovo je, u suštini, samo jedna priča o tome kako nastaju priče…

„Svi smo hodajući tekstovi, koračamo svijetom s nevidljivim kopijama zalijepljenima za nas, s brojnim revizijama sebe samih, o čijem postojanju, broju i sadržaju nemamo pojma. Nosimo na svojoj koži biografije drugih ljudi o kojima pritom ne znamo ništa. Svi se mi lijepimo jedni na druge poput prozirnih folija sa skrivenim tekstom, urastamo jedni u druge, sve nas, svakoga ponaosob, naseljavaju tajni stanari, svi mi naseljavamo tuđe kuće. Nabokov je, čini se, bio u pravu rekavši da smo svi mi djelići megateksta, fusnote velikom, nepoznatom, nedovršenom remek-djelu.”

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.