„Put mudrosti” (J. Bucay): Mudrost dostupna svima

Bucay nas u ovoj knjizi vodi putem mudrosti – onim za koji smatra da nije rezerviran isključivo za mistike ili filozofe. Pod tim podrazumijeva da je mudrost dostupna svima onima koji žele biti svjesniji sebe i ljudi koji ih okružuju, otvoreniji za učenje i ono najbitnije: svima onima koji žele razumjeti i upoznati sebe kako bi bolje mogli razumjeti druge.

„Mudrost neće pripadati isključivo uskom krugu stručnjaka, jer svi će ljudi pronaći potpunu autonomiju svoga duha, kako tvrdi Heraklit: svi ljudi imaju sposobnost da postanu mudri.”

Bucay kreće s pričom o razvoju antičke filozofije i njezinoj uskoj vezanosti uz današnju psihologiju, a na početku knjige obavještava čitatelje o tome da je sve ovo već negdje napisano, to jest, da je sve ovo već netko prije njega rekao:

„…Kako bih čitateljima dao do znanja da ono što će pročitati u nastavku nije novo: to su već govorili, pjevali i slušali oni koji znaju; već je zapisano, pročitano i sačuvano u svetim knjigama gotovo svih kultura Istoka i Zapada.”

I da, apsolutno se slažem da ništa od ovoga nije ni novo, niti ćete čitanjem ove knjige otkriti nešto što već niste znali, i to je ono što najviše zamjeraju žanru popularne psihologije, tzv. knjigama o samopomoći (danas je granica između pojedinih žanrova zamagljenija nego ikad).

Ovo je jedan od Bucayovih poznatih „Planova puta”, ujedno i posljednji, a meni osobno jedan od najzanimljivijih, uz dakako, onaj o duhovnosti.

Jorge je, zajedno sa sinom Demianom, prije par mjeseci u Frakturi predstavio ovaj naslov. Bila je izuzetna čast slušati ovog mirnog i toplog psihijatra i psihoterapeuta uživo, a za više detalja o ugođaju možete pročitati u članku posvećenom isključivo njegovom dolasku i održanoj pressici.

Iako i sama sve manje posežem za knjigama ove tematike jer mi je trenutni fokus na drugačijoj literaturi i drugim žanrovima, Bucay uvijek nekako dođe u pravo vrijeme i kroz svoje pitko pisanje unese pozitivnu energiju, osjećaj zadovoljstva i mira, vjere da sve na kraju uvijek bude baš onako kako treba biti, sa saznanjem da ima još mnogo područja na kojima trebam raditi kako bih kontinuirano napredovala, rasla i razvijala se.

„Sreća ne znači život u stanju neprestanog veselja, već osjećaj spokoja koji se dostiže kad smo sigurni da se nalazimo na putu koji smo odabrali.”

Ono što mi je u ovoj knjizi jako interesantno je što kroz analizu filozofije i psihologije prvi put čitam o religiji iz njegove perspektive, i taj dio mi je ujedno i najzanimljiviji.

Iako nenametljiv po pitanju osobnih stavova, Bucay ubada u srž analizirajući i propitkivajući Biblijske tekstove i daje usporedbe s religijama istoka. Uz to, daje različite interpretacije Biblije i tekstova drugih svetih knjiga čime ostavlja dosta materijala za razmišljanje. Jako puno referenca sam našla u knjizi i jedva čekam da na red dođe najupečatljivija „Arheologija znanja” od Foucaulta. Za kraj ostavljam neke ideje, pitanja, razmišljanja i svega onog lijepog što sam pročitala i što me navelo na razmišljanje.

„Patnja duše i duha nisu ništa drugo doli neželjene posljedice neznanja.”

Jeste li se ikada zapitali zašto su Adam i Eva, pojevši jabuku sa zabranjenog stabla života, na kraju oštrije kažnjeni od Kajina koji je ubio svog brata Abela?
Zašto je uopće spomenuto stablo, jedino s kojeg se ne smiju ubirati plodovi. postavljeno baš u sredini Rajskog vrta, i kako su Adam i Eva uopće mogli razlikovati dobro od zla, kada ništa osim dobrog, odnosno raja nisu do tada ni iskusili?

„Uvjetovano svjesno ili nesvjesno, rasli smo u tom mitu, usađen nam je koncept Raja koji možemo izgubiti zbog neposluha, implikacija da će se to opet dogoditi ako ne budemo slušali, sigurnost da postoji oštra kazna ako sagriješimo i ne poštujemo zabrane.”

„Čovječanstvo postoji jer je nekome palo na pamet prekršiti normu, propitati naredbu, ne vjerovati čijoj riječi, ne pridržavati se pravila.”

Također, ovdje se spominje interesantan dio koji me podsjetio na knjigu „Poticaj” autora R.H. Thaler i C. R. Sunstein koju možete naći u izdanju Planetopije i sistemu nagrade i kazne koji je duboko infiltriran u sustav vrijednosti našeg društva.

Prema spomenutim autorima, poticaj je temeljni dio arhitekture izbora koja je svuda oko nas, iako je možda nismo ni svjesni. Od banalnih stvari kao što je odlazak u kupnju, do onih koje zahtjevaju promišljenu odluku; u svakoj od tih situacija dobro bi nam došao poticaj.

Dio knjige bavi se kompleksnijim i ozbiljnijim odlukama poput doniranja organa i koliko ljudi zapravo ne uspije dobiti organ zbog krive arhitekture izbora. Samo malim poticajem, to jest, malom promjenom u arhitekturi izbora u kojoj bi se umjesto izričitog pristanka na doniranje tražila nesuglasnost s doniranjem, povećale bi se liste potencijalnih darivatelja. U većini situacija, traženje aktivnog sudjelovanja, odnosno poduzimanje aktivne radnje, dovodi do toga da su šanse za ostvarenje državne politike (nekakvog cilja) manje. Shodno navedenome, i Bucay se u svojoj knjizi pita:

„Do koje nas mjere sve što činimo i vjerujemo potiče da se razvijamo, a do koje nas mjere koči i ograničava, kao suptilna zapreka?”

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.