„Totalna rasprodaja” (M. Furlan): Stvari nisu crne ili bijele

Prije nekih godinu i pol Mirina knjiga „Voli me više od svega na svijetu” iskakala je iz izloga svih naših knjižara i bilo je gotovo nemoguće ne pročitati poneki osvrt ili kritiku. Iako izbjegavam čitati knjige koje, zanimljivo, i prije nego dođu na police knjižara dosežu vrhunac popularnosti i zauzimaju puno medijskog prostora, imala sam osjećaj da ovoj knjizi želim dati šansu te sam je nedugo nakon pročitala i ja, a 800 stranica nakon, samoj sam sebi priznala da sam u ovom moru preporuka i TBR lista, hrpi bestsellera i „popisa knjiga koje moram! pročitati jednom u životu”, s ovom knjigom dobro odabrala.

Upečatljive misli i rečenice sam, nakon 300-tinjak stranica jednostavno prestala označavati, naprosto zato što ih ima previše; gotovo na svakoj stranici. Uz to, sigurna sam da ću joj se vraćati, ni sama ne znam koliko još puta u budućnosti.

Ubrzo nakon toga primila sam se i njene knjige „Totalna rasprodaja” koja mi je upotpunila već ionako teško oboriv stav i dojam o Mirinom pisanju.

Ono možda najbitnije što bih napomenula onima koji se još nisu susreli s njenim pisanjem je činjenica da su knjige, iako autobiografske prirode, pisane toliko neovisno o njoj kao poznatoj ličnosti i da se čitaju u jednom dahu te da uopće nije presudno imate li o njoj pozitivan stav ili ste pak indiferentni, poznajete li njen rad ili ne… Kad pročitate njene knjige shvatit ćete da je to zaista manje važno.

Za razliku od prve knjige, „Totalna rasprodaja” je zbirka izabranih kolumni koje je Mira jednom tjedno u razdoblju od nekoliko godina pisala za tjednik „Feral Tribune”.

Mira kroz kolumne dotiče brojne teme: opisuje svoje odrastanje, odnose s roditeljima, prijateljima i općenito odnos prema društvu i društva prema njoj. U knjizi ne nedostaje političkih tema jer je i sam tjednik bio satirično-političkog sadržaja, a Mira u svojim člancima nerijetko daje kritiku američkog društva i tadašnje vlasti, a gdjegdje se nađe i kritika svijeta kojeg je ostavila za sobom nakon odlaska ‘preko bare’ :

Vole me i dive mi se i nitko me ne pita neugodna pitanja o tome kako i zašto i otkud. Dižem čašicu muškata prema zvjezdanom nebu i u sebi zahvaljujem Bogu. Bogu koji očito dijeli moje svjetonazore i koji me je, eto, tako bogato nagradio za moje napore u stjecanju i obrtanju i snalaženju, u onome što neki, zavidni i zlobni, nazivaju krađom, pljačkom i lovom u mutnom. Nek’ crknu od jala, nek’ umru od zavisti. Ja sam miran i moja je savjest potpuno čista. Zahvaljujem Bogu na tome što mi je milosrdno dao da budem ono od čega boljeg nema na ovome svijetu: hrvatski tajkun.

„To be able to fit in”

Ono što se najviše zapaža tijekom čitanja je ta njena snažna intolerancija na podjele bilo koje vrste. To je ono kad kažu da čovjek teško može razumjeti ono što ne nosi u sebi, a zbog te njene iskrenosti, manjka kalkulacije i neprepoznavanja zla, rekla bih da je u dosta slučajeva u životu ispala u najmanju ruku naivna, lako izmanipulirana i žrtva vlastitog manjka želje za uklapanjem.

Radi li se o tome da nisu ništa naučili ili da ih zaista nije baš nimalo briga? Ali zapravo, bit će da sam ja problem. Bit će da više ne razumijem ovaj svijet.

Gledati svijet kroz ružičaste naočale

Miru sam istinski razumjela i s njenim sam se pričama i razmišljanjima mogla poistovjetiti od prve stranice. Mira piše jednostavno, jasno i ima zanimljiv smisao za humor i sarkazam, lijepo slaže rečenice i ostavlja puno prostora za razmišljanje bez nametanja vlastitih stavova pa kroz knjigu ima puno upitnih rečenica kojima čitatelju postavlja pitanje i ostavlja prostor da na njih samostalno odgovori.

Puno mi je puta svojim pričama potvrdila da je nešto tako kako je, ali sam se kao čitatelj (kao i sama autorica) potajno nadala da sam u krivu. U Mirinim rečenicama čitatelj nađe sebe i svoje vlastite borbe, malo drugačijeg konteksta, ali on je ovdje ionako manje važan.

Znate ono kad vam kažu da svijet gledate kroz ružičaste naočale? Svi mi polazimo od sebe i prirodno je da nam neki tuđi postupci budu neshvatljivi. Neka od dilema koje knjiga ostavlja za sobom su pitanje na koga zapravo možemo računati i kako se prilagoditi bez da izgubimo dio sebe u tom procesu? Sastoji li se život od bezbroj kompromisa kojima se moramo podvrgnuti kako bismo bili prihvaćeni, kako bismo se uklopili? Pravog odgovora nema a istina je ionako subjektivna.

To je bilo prvo učenje o stavu koji će me kasnije dočekati u mojem iseljeničkom životu. To je bilo prvo iskustvo ravnodušne „brige” koja dolazi s pozicije apsolutne superiornosti. Na svoju štetu, nikad neću pogriješiti u prepoznavanju ravnodušnosti, čak i kod dobronamjernih, simpatičnih, prijateljski nastrojenih osoba. Mogu je uočiti u skrivenom odsjaju oka, rukovanju, smiješku ili mrštenju.

O slobodi

Kao njen najveći kamen spoticanja vidim upravo tu neiskvarenost i nedostatak ikakve zle namjere; što se pokazalo kao dobra podloga za manipulaciju i razne interpretacije. Mira je prije, za vrijeme i nakon rata davala izjave za medije koji se nisu libili zloupotrebe te su istim manipulirali u ime odabira strane.

Ima to nešto u njenom pisanju, teško objašnjivo, osjećaj koji mi jednostavno nije dozvoljavao da ju ispustim iz ruku. Kroz rečenice Mira provlači sjetu i nostalgiju, često potpuno prirodno i bez intencije izaziva empatiju kod čitatelja, ima sposobnost preuzimanja tvog vlastitog bića i putovanja kroz vrijeme; s njom sam imala priliku osjetiti duh vremena kojeg sama nisam bila dio.

Problem je bio što ja „slobodu” nisam doživljavala onako kako ju je većina demonstranata shvaćala. Sloboda treba biti za svakoga, mislila sam. Nisam baš mogla pojmiti zašto studenti koji protestiraju govore o „hrvatskoj slobodi” ili „slobodi za Hrvate”. Što sa svima drugima? I opet, evo ga ovdje: grupni mentalitet, sa svim svojim bijesom i snagom. Mogla sam već osjetiti: ili si pripadao ili nisi. Bio si za ili protiv. No što ako si se slagao u cjelini, ali nisi se slagao u manjim detaljima? Žao nam je, nijanse nisu dozvoljene. Ispali ste iz igre.

Daske koje život znače

Miru sam, sa svojih nepunih 10 godina imala prilike gledati u njenom prirodnom okruženju; na kazališnoj sceni. Iako premlada da bih mogla pisati o nekim detaljima, sjećam se nekih crtica sa scene i njene famozne uloge Medeje na brijunskoj tvrđavi Minor. S tim u svezi, kroz knjigu se u dosta navrata osvrće na položaj glumca i profesiju koju je odabrala:

Upotreba sebe. To rade glumci. Ili točnije- to bi trebali raditi glumci. Ali glumci su također samo ljudi, pa se boje da će ih, dok, kao Marina, leže na stolu- sceni, izloženi, ranjivi, potpun nezaštićeni, netko zaista nožem izbosti. I s pravom se boje. Jer ljudi vole bosti, vole povrijediti, vole osjećaj superiornosti, osjećaj da su ni izvan opasnosti, skriveni u mraku gledišta, gdje misle svoje misli, gdje se onom ogoljenom primjerku pred sobom i dive i, istovremeno, duboko ga preziru.

Vječna sreća

Mira nam je iza sebe ostavila divne knjige, preko 1000 stranica za razmišljanje i zaista je velika šteta da ih nije ostalo još barem toliko. Mirine knjige podsjetile su me na značenje teze „stvari nisu crne ili bijele”, i to je upravo suština onoga s čim se borila čitavog života.

Ostavila je istomišljenicima (ali i onima koji to nisu), onim naivnima i nesnađenima po pitanju podjela bilo koje vrste, svim onim izgubljenima kad su u pitanju politike, ratovi i sve ono što je prethodilo tome u vidu izmišljenih ljudskih konstrukcija poput nacija, onima koji ni ne razumiju pritom iz kojih ljudskih pobuda dolazi – alat za razmišljanje i činjenicu da nisu sami. I sad se opet pitam, u duhu ove knjige nešto sto bi se i sama Mira zapitala: A tko smo to dovraga mi,a tko su oni?

Zaista, što bi nas to učinilo sretnima? Zauvijek sretnima? Jer sreća nije sreća, čini nam se, ako nije stalna i ako nije zauvijek. Kako biti sretan u trenutku ako znamo da će taj trenutak proći i da nas poslije njega čeka tako dobro poznata nesreća, ili barem odsustvo sreće? Ne, u svojim maštanjima mi zahtijevamo da ona traje i da nas nikad ne napušta. Uporno zahtijevajući stalnost i nepromjenjivost u svojim životima, koji su po definiciji nestalni i promjenjivi, mi neumorno lupamo glavom o tvrdi golemi neuništivi zid, ranjavajući se uvijek iznova, ali odbijajući da se predamo.

Da smo budisti, možda bismo uspjeli biti barem donekle zadovoljni upravo time da se ‘ništa ne događa’, to znači da se barem ne događa ništa loše. Nije li to već mnogo?

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.