Punkoplov: 24 godine od “…And Out Come The Wolves” (Rancid)
PunkoPlov #1
Rancid – “…And Out Come The Wolves”
Datum izlaska: 22. 8. 1995. (Epitaph Records)
Koji je to …ac?
“…And Out Come The Wolves” treći je album punk-rock benda Rancid, izašao 22. kolovoza 1995. putem Epitaph Recordsa. U čak 50 minuta na njemu se smjestilo 19 pjesama od kojih su tri postale singlovi: Roots Radicals, Time Bomb i Ruby Soho.
A kako to zvuči?
Ulično-radiofonično! U loncu zvukova prevladavaju ska i reggae plesni ritmovi u kombinaciji s punk distorzijom i melodijom, uglavnom brzog tempa. Matt Freeman kolje na fino naglašenom (poslušaj Maxwell Murder, naročito solažu), Brett Reed rastura za bubnjevima, a dinamični duo gitara i vokala, Lars Frederiksen i Tim Armstrong, nosi sve skupa svojim pjevanjem – Lars je više agresivni glas ulice koji laje i zavija, dok je Tim nešto blaži poeta s afinitetom ka hrapavom recitiranju i flegmatičnom brbljanju.
Cjelokupni zvuk je i za današnje standarde svjež i moderan, a prije svega kvalitetan. Intenzivna punk-rock profinjenost! Na Junkie Man se recimo može čuti DJ efekt grebanja ploče ilitiga DJ scratching, a tu su i klavijature, nešto što nije bilo uobičajeno za punk svijet tada. “AOCTW” zvuči veliko, čisto i moćno, a opet prljavo, intenzivno i punkersko.
A o čemu oni trkeljaju?
O anti-establishmentu, životu, ulici, životu na ulici, prijateljstvu, ljubavi, ponosu i borbi za bolje sutra. Za razliku od mnogih punk kolega u to doba, i naročito grunge ere koja je u to doba lagano završavala, Rancidovci su bili pozitivni i veseli. Njihove pjesme uglavnom inspiriraju i tjeraju na neku vrstu pokreta, a nerijetko imaju i blagu huligansku i macho vibru. Tematike sjete i pogubljenosti također su prisutne, ali s ovakvom zvučnom podlogom ne mogu zvučati tužno – upravo suprotno. Ono što dodatno krasi liriku jest povremena posvećenost detaljima i meni vrlo drage geografske crtice. Iako nemam pojma kako izgleda ‘ugao 52. ulice i Broadwaya’, zvuči mi blisko i gotovo ga mogu zamisliti. Stih ‘Waiting for the buses, but the buses won’t come’ pjevušim svaki put kad kasnim na posao i proklinjem 268-icu.
Ima li u ovom osvrtu nešto zanimljivo?
Ima! Naslov albuma je stih jedne pjesme Jima Carrolla, autora “Dnevnika košarkaša” (The Basketball Diaries), memoara koje su na velikom ekranu upriličili Leonardo DiCaprio i Mark Wahlberg (1995.)
Naslovnica je tribute hardcore punk bendu Minor Threat. Na “Dischord House”, njihovom izdanju iz 1984., na naslovnici je u sličnoj pozi Alec MacKaye, brat pjevača Iana Mackayea. Rancidov model je Lars Frederiksen.
Album je djelomično snimljen u Electric Lady Studios u New Yorku, studiju koji je pokrenuo Jimi Hendrix. Na njemu su radili Jerry Finn (Blink 182, Green Day, Sum 41, Pennywise) i Andy Wallace (RATM, Nirvana).
Zašto bi me ono bilo briga?
Uz NOFX, The Offspring i Bad Religion, Rancid je jedan od bendova najzaslužnijih za punk-rock eksploziju devedesetih. Iako ih je za svoju izdavačku kuću htjela potpisati Madonna, od svog osnutka (1991.) su nezavisni i cijelu karijeru vjerni jednom izdavaču. Unatoč velikoj popularnosti, Rancid i danas naginje underground strani punka, a istovremeno su jedan od najuspješnijih i najcjenjenijih punk bendova svih vremena.
