„Let the Bad Times Roll” (The Offspring): Ima li razloga za slavlje?
Nakon devet godina od zadnjeg studijskog albuma The Offspring su se vratili s „Let the Bad Times Roll”, njihovom jubilarnom desetom pločom. Međutim, nudi li njenih 12 pjesama u 33 minute razloga za slavlje?
Ovo je i dalje The Offspring i fanovi će biti zadovoljni. Njihov trademark kalifornijski punk-pop-rock zvuk s garažnim i surf elementima je tu, komplementiran prepoznatljivim vokalom Dextera Hollanda, baš kako smo navikli.
Tu je, očekivano, red šale i red plesa, pokoja žestica, radiofonična pop pjesma i neizostavna cheesy stvar. Našlo se mjesta i za nešto reciklaže, obrade i eksperimentiranja, a kolika je to sreća je diskutabilno. Sve u svemu, na stolu je tucet pjesama: nešto novo, nešto staro, nešto posuđeno i nešto plavo.
Što je staro i posuđeno?
Coming For You, dobra stvar, ali i stara stvar koja je izašla kao singl tamo negdje 2015. ili 2016., Gone Away, lijepa i emotivna, ali po meni nepotrebna klavirska obrada hita koji se našao na njihovom albumu „Ixnay on the Hombre” (1996.) i In the Hall of the Mountain King, instrumentalna obrada skladbe Edvarda Griega koju možda ne znate po imenu, ali kad čujete melodiju, bit će vam poznata.
Lullaby je čudna trippy jednominutna obrada pjesme, točnije refrena pjesme Let the Bad Times Roll i najbolja stvar kod nje je što je zadnja na albumu pa ju ne moram preskakati.
A plavo i novo?
Pa većina albuma je nekako plava – možda ne toliko tužna, ali cinična, pesimistična i pomalo depresivna, a i samim artworkom albuma (koji moram pohvaliti, naročito ilustracije u knjižici s tekstovima), prevladava neka smokey plava nijansa. Ono što je novo je dobri stari The Offspring. Let the Bad Times Roll, prvi singl za album, lagana je pop-rock stvar s izuzetno catchy refrenom i najviše je radio friendly.
We Never Have Sex Anymore je uhu zabavna jazzy-swingy pjesma s pomalo cringy oversharing tekstom, u jednu ruku bolno iskrena, u drugu ruku previše iskrena.
Ostatak lirike je ozbiljniji i najviše progovara o današnjem društvu, naročito Americi (The Opioid Diaries, This is not Utopia), dok su Behind Your Walls, Army of One i Breaking These Bones osobne stvari koje se bave samoćom i depresijom.
Hassan Chop je toliko potrebna energična punk bomba koja će dobro prodrmati zvučnike ili slušalice i odličan je izbor za melodiju alarma. Toliko je brža i žešća od ostatka da se na neki način ne uklapa u frekvenciju albuma, ali baš zato je po meni svijetla točka izdanja.
Produkcija je konkretna i prilično čista, s oštrim bubnjevima i jasnim dobacivanjima, back vokalima i mini sekvencama. Svakako su zadovoljeni i punk i pop senzibilitet benda.
Za nekog tko najviše voli slušati album od početka do kraja, ovdje je, unatoč dobrim stvarima, previše skipabilnog materijala i nakon rezanja i šivanja „Let the Bad Times Roll” je super EP, ali loš LP.
