Recenzija: Film je umjetnost, a ne sredstvo političke propagande („Od Caligarija do Hitlera“, Rudiger Suchsland)
Dokumentarni film Od Caligarija do Hitlera iz 2014. godine, njemačkog filmskog kritičara i povjesničara Rudigera Suchslanda bit će prikazan 12. travnja u 21 sat u Kinu Tuškanac u sklopu 10. Festivala tolerancije na čije je projekcije ulaz besplatan.
Tema ovoga filma njemačka je kinematografija za vrijeme Weimarske Republike (1918.-1933.), a njegovo polazište bazirano je na knjizi Siegfrieda Kracauera Od Caligarija do Hitlera: Psihološka povijest njemačkog filma iz 1947. godine. Razdoblje od kraja Prvog svjetskog rata do dolaska Hitlera na vlast u Njemačkoj bilo je jedino vrijeme u kojemu su vrsni filmaši i pravi umjetnici mogli doći do izražaja bez da im je to vlast onemogućavala. Pitanje je kako bi danas izgledala filmska umjetnost da nije bilo njemačkog ekspresionizma, ali i velikih njemačkih redatelja koji su djelovali u tom razdoblju, kao što su Fritz Lang, F.W. Murnau, Ernst Lubitsch i mnogi drugi. Misao vodilja ovoga filma jest „Što to film zna, a mi ne?“, jer iz brojnih uradaka koji su prikazani u filmu autor pokušava iščitati kulturno, društveno i političko ozračje vremena u kojemu su nastajali.
Počevši s možda i najboljim primjerom ekspresionizma, Kabinetom dr. Caligarija (1920.) i završivši s filmom Fritza Langa Testament dr. Mabusea (1933.), autor nam ne pokazuje samo okolnosti u kojima su filmovi nastajali, nego nam dočarava genijalnost redatelja, koji su u svojim djelima uspjeli prikazati sliku društva, ali i predvidjeti budućnost. Tako posljednja scena Testamenta dr. Mabusea prikazuje poludjelog vozača kako svojim autom izuzetno brzo odlazi u noć. Upravo je to bila izvrsna metafora za odluku njemačkog naroda da na krilima nacizma naivno odjuri u nepoznatom pravcu. Ali niti jedan veliki umjetnik nije se odlučio provozati s Hitlerom i na njegov zahtjev raditi propagandne filmove, nego su te kobne 1933. godine svi odletjeli preko Atlantika i nastavili svoju karijeru u Hollywoodu. Čak je i nedavno Quentin Tarantino, u svojem filmu Nemilosrdni gadovi (2009.), osim što je kritizirao propagandni film kao takav, napravio posvetu njemačkim autorima koji su djelovali za vrijeme Weimarske Republike, Georgu Wilhemu Pabstu i Fritzu Langu.
Ovaj film svojevrsno je putovanje njemačkom kinematografijom prve polovice 20. stoljeća, a prikazuje koliko društveno-političke okolnosti mogu utjecati na umjetnost. Bitno je razumjeti da društvena kritika koja se provlačila kroz filmove nastale u Weimarskoj Republici i možebitno utjecala na promjene koje su uslijedile, danas služi kao odličan primjer u kojoj se mjeri politika treba petljati u film. Iako živimo u uvjerenju da danas filmovi nastaju u apolitičnom ozračju, također treba imati na umu da hrvatskim autorima propagandni film nikada nije bio nepoznanica. Ako već Od Caligarija do Hitlera ne potakne ljude na razmišljanje, zasigurno će ljubiteljima sedme umjetnosti natjerati osmijeh na lice.