novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Recenzija: Svijet kao fantastični realizam („The Room“, L. Abrahamson)

Izvor: Screenshot
Vrijeme čitanja: 2 minute

Ako bismo prošlogodišnju filmsku i ovogodišnju oskarovsku sezonu mogli ovjenčati jednim pridjevom, barem što se tiče natjecatelja u onim eksponiranijim kategorijama, taj bi pridjev svakako bio „čudan“. Manjinske koprodukcije, indie filmovi i sasvim nova glumačka lica zaštitni su znak dodjele najprestižnijih filmskih nagrada za filmsku godinu koja se, uz očite i velečasne iznimke, i nije iskazala u svoj njezinoj punini. Uz očekivane favorite poput The Revenant (2015) Alejandra Gonzáleza Iñárritua i Mad Max: Fury Road (2015) Georgea Millera, koji kvalitetom i izvedbom jesu osvijetlili obraz visokobudžetne produkcije sa zvjezdanom postavom, pravo su iznenađenje Brooklyn (2015) Johna Crowleyja i Room (2015) Lennyja Abrahamsona, irsko-kanadski trkaći konji koji su uz relativno niske uloge uspjeli dospjeti do najprestižnije kategorije filmskog svijeta.

Što se potonjeg tiče, riječ je o filmskoj adaptaciji knjige Room (2010) irsko-kanadske spisateljice Emme Donoghue koja pokazuje da otmica na filmu ne mora uvijek biti popraćena jurnjavama automobilima, oružanim sukobima ili neustrašivim mačo-herojima à la Liam Neeson. Riječ je o životima dvoje protagonista, majke Joy (Brie Larson) i sina Jacka (Jacob Tremblay) Newsome, koji su svoj vlastiti mikrokozmos uspjeli izgraditi na tek šačici četvornih metara. Oteta i zatočena, Joy pokušava svome petogodišnjem sinu Jacku objasniti kako svijet funkcionira, i to na način da sve činjenice o svijetu u potpunosti izvrće. Iako možda nerazumljivo i vrijedno osuđivanja, Joy čini sve kako bi Jacku olakšala jedini život koji poznaje, onaj zatočenički, na način da konstruira vlastiti svijet kako njemu ne bi morala priopćiti te samoj sebi priznati bolnu istinu. Svojom dječačkom radoznalošću mali Jack opipava granice njihova sobička, diveći se krovnom prozoru i televizoru koji iza svojih stakala kriju svijet koji izgleda tako realno, no koji je ipak samo puki privid i predodžba – barem po interpretaciji njegove majke. Odlučuju ga napustiti tek kada se na do tada intaktnoj površini počinju pojavljivati pukotine, iz razloga što Jackova radoznalost počinje prerastati zidove, krevet i stol od kojih se sav njegov maleni, „realni“ svijet do tada sastojao.

Uz nevjerojatan glumački doprinos kako Brie Larson tako i Jacoba Trembleyja, zaista ne čudi i sasvim je opravdano što je američka filmska akademija jedan od najprestižnijih kipića, onaj za glavnu žensku ulogu, odlučila predati u ruke glumice čiji se istinski talent do sada nije mogao u potpunosti iskazati u filmovima kao što su 21 Jump Street (2012) Phila Lorda i Christophera Millera ili Don Jon (2013) Josepha Gordona-Levitta. Kroz cjelokupni film, kroz svu psihičku uznemirenost i otuđenost kako od svoga sina tako i od ostatka svijeta, Larson uspijeva odati dojam kako ni u jednom trenutku ne glumi nego živi. Isto se odnosi na Trembleyja, koji je djetinju rastrojenost nenadanime i novime uspio podići na jednu sasvim novu razinu, a njih dvoje čine međugeneracijski glumački spoj koji se uistinu rijetko može vidjeti na filmu. Unatoč činjenici što se u Room pojavljuju i glumačke zvijezde, poput Joan Allen i Williama H. Macyja koji u filmu glume Joyjine roditelje, mlada Larson ipak se iskazala kao prava zvijezda ovog filma.

Abrahamsonov Room prikazuje temu koja je dobrim dijelom rezervirana za akcijske filmove na jedan nov i osvježavajuć način. Gotovo fantastični realizam bestsellera Emme Donoghue stapa se s istinski dobrom glumačkom izvedbom dvoje protagonista, a diskretna kamera je ono što dodatno zaokružuje svojevrsnu uznemirenu smirenost ovog filma. Room je priča o tome koje su granice našeg svijeta i našeg poimanja, kako se inače neoboriva kompleksnost i jednoznačnost svega što nas okružuje ispoljava kao nešto što je itekako podložno interpretaciji. Lijepa je okolnost što su nam je uspjeli ispričati glumci koji kao da je proživljavaju, a ne glume. Svaka čast.

 

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari