“Schindlerov lift” (D. Cvijetić): Kronika jednog raspada

“U ljude koji su ubijali, kao u sobu na koju nitko ne kuca, nadire vlaga.”

Tako počinje nagrađivani roman Darka Cvijetića “Schindlerov lift” o kojem se ne prestaje govoriti već mjesecima. I mjesecima o njemu čitam i slušam, ali se ne odlučujem dohvatiti tu knjižicu od tek nekih 90 stranica. Čak i kad je osvojio nagradu Fric (nazvanu tako u čast Miroslava Krleže čiji je nadimak bio Fric) nisam za njim posegnula.

Popratila sam intervjue, čitala članke kako je koji dolazio na red, ali bez same srži, bez pročitanog romana. Ratna tematika mi je odbojna, ali čitajući prošle godine Žmirićevog “Pacijenta iz sobe 19” shvatila sam da, ako se izložim doista dobrom tekstu koji tematizira rat, on bi mogao imati dovoljno snage da neke stvari i u meni otvori, pročisti i možda zatvori zauvijek. Jer gotovo sam sigurna da je čitati o ovom “našem” ratu drugačije za svakoga, ovisno gdje ste se nalazili za vrijeme njegova divljanja ovim prostorima.

Nikako ne želim reći da će netko razumjeti bolje ili da netko neće razumjeti uopće, ali točke koje će u nama te priče dirnuti nikako neće biti iste. Naravno, nisam živjela u vrijeme Prvog svjetskog rata, ali jedan od najpotresnijih romana koje sam čitala bio je upravo “Na zapadu ništa novo” Ericha Marie Remarquea, jednostavno zato jer se iz svega toga izvlači čovjek, a demon rata je u svakom dobu jednako jeziv i bešćutan na svim zaraćenim stranama.

Pripremite maramice, trebat će vam i prije polovice knjige

I tako sam nakon svih tih mjeseci odlučila dohvatiti roman u ruke i konačno ga pročitati, iako sam imala dojam kao da već jesam zbog sve popratne literature i recenzija koje sam prije samog čitanja već iskonzumirala. Nisam prošla niti pola romana i već sam plakala kao kišna godina, ali ne na scenu smrti ili ubojstva ili nekog gubitka kako bi se dalo pretpostaviti.

Ne. ja sam plakala na dio u kojem se nabrajaju imena djece koja su te 1975. godine uselila u Crveni soliter u Prijedoru. Iako sam sama rođena tek 1983. godine, val nostalgije tog trenutka gotovo me ugušio. Njihova imena ispremiješana između onih hrvatskih, srpskih i muslimanskih prizvala su i moju osnovnu školu i “mahalu” u kojoj sam odrastala do tih devedesetih koje su promijenile sastav i mene i te nabrojane djece iz Crvenog solitera.

Općenito sam tijekom čitanja neprestano radila paralele tog “vertikalnog sela”, kako soliter naziva njihov lokalni poštar, i mog vodoravnog iz djetinjstva. I veću bol, veću težinu nosile su scene sretnih vremena, kao na primjer kad se pripovjedač prisjeća zajedničkih slavlja Novih godina, Dana Republike, dječjih igara pred zgradom, nego mučne scene ubojstava, masovnih grobnica i sinova koji se nisu vraćali majkama.

Teže je podnijeti izgubljenu sreću nego gadnu nesreću

Majstorski je ovo ispričana priča jedne zgrade u Prijedoru u kojoj vozi lift marke Schindler, a može stajati za metaforu čitave Jugoslavije u koju se rat zavukao kao virus, isto kao što se zavukao i u Crveni soliter iz priče. U njega su naseljavani radnici i prosvjetari, namjerno miješanih nacionalnosti, tada vjerojatno iz plemenitih namjera, što se u devedesetima pokazalo kao kobna pogreška. Ta trpka i teška atmosfera prizvala mi je (mnogo banalnije, ali za jedno dijete jednako teške) trenutke iz vlastitog djetinjstva u Bosni, ali zbog njih nisu tekle suze. Teško je objasniti zašto, ali puno su oštriji i bolniji trenuci izgubljene sreće nego oni sirove i gadne nesreće.

Jedna od slika koje obilježavaju ovaj roman jest slika pogibije male Stojanke K. upravo u liftu marke Schindler. Mala se djevojčica od svojih šest godina, naime, u liftu običavala igrati jer za vrijeme rata uglavnom nije bilo struje i lift je gotovo čitavo vrijeme stajao nepokretan. Tako je to bilo i tog kobnog dana kad je netko s 9. kata pozvao taj isti lift i dekapitirao dijete. Mrlja krvi navodno još uvijek stoji na zidu.

Ta je priča kolala uokolo od izlaska romana i kao takvu sam je smatrala fikcijom, no u intervjuu koji je Darko Cvijetić dao nakon dodjele Frica on govori o tom događaju kao o stvarnosti. To se doista dogodilo. I ono što je posebno potresno je podatak da je pisac već nakon pisanja romana pošao potražiti majku poginule djevojčice i našao je u nekakvom selu kako živi u siromaštvu. Postavio je tako gospođi pitanje na koje je možda najbolje bilo ne znati odgovor: Znate li tko je pozvao lift? Jer pozvao ga je neki gospodin Cvijetić s 9. kata. Piščev otac.

Jeste li se već naježili?

I tako, zatvara se krug na neki način, djevojčica dobiva gotovo pa svoj roman, okajanje, svoje mjesto među zvijezdama jer, kako stoji u “Schindlerovu liftu”, ta je smrt ostala nekako nezapažena u konkurenciji s velikom Smrti koja je okuživala ne samo soliter, nego i čitavu zemlju. Ali ta smrt nije mala, nije mala nijedna smrt, a niti jedan život opisan u romanu koji im svima na neki način odaje počast.

Za mene ovaj roman to i jest, počast. Počast običnom čovjeku iz jedne obične zgrade. Ta zgrada mogla je biti i moja i vaša i svačija. Na neki način i jest, samo različitim intenzitetom. I koliko god se o tom razdoblju povijesti naših prostora pisalo i koliko god se pokušavalo razumjeti svu suludost i zvjerstva koje su do jučer susjedi jedni drugima mogli počiniti, mislim da nikada nećemo biti u stanju do kraja razumjeti taj fenomen. Jer ovdje kao da je tlo pogodno za akumulaciju bijesa koji tinja koje desetljeće i onda samo plane i odnese sve sa sobom. Odnese ljudskost i i živote koje još i danas pokušavamo polijepiti kao razbijene vaze iz babinog stana.

Ovaj roman nije roman za razonodu niti za odahnuti nakon napornog tjedna uz kavu i dekicu kao s kakve instagram slike. Ovaj roman vrijedi čitati iz drugih razloga. Razloga zbog kojih književnost i jest važna.