THE LAUNDROMAT: Zvjezdana postava u kvalitetno razrađenoj priči o pranju novca
Ako vam se, kao i meni, pojavio upitnik nad glavom kad ste vidjeli Meryl Streep na početnoj stranici Netflixa, vjerojatno znate o kojem filmu govorim. Bok uz bok njoj, Gary Oldman i Antonio Banderas pričaju priču u crnoj komediji The Laundromat.
U uvodnoj riječi stoji da se radi o priči ispričanoj prema, nažalost, istinitim događajima, a prati skandal Panama Papersa u kojemu se razotkrila jedan od najvećih financijskih prevara, odnosno ‘pranje novca’.
Duh Tarantina i Adama McKaya
Režija neodoljivo podsjeća na Tarantina, od različitih fontova i šarenog digital arta do ubacivanja naizgled nebitnih priča u radnju i skakanja od lika do lika. Od Tarantina nije pokupio dugometražnost jer traje 90-ak minuta u kojih se taman stigne prepričati taj relativno komplicirani splet okolnosti na vrlo jednostavan način.
Radnja počinje direktnim obraćanjem dvaju markantnih muškaraca gledatelju i pričajući nam kratku povijest novca vode nas kroz kadrove koji nekako oslikavaju njihovu priču, ali na totalno subliminalan način. Tijekom filma, ta dva muškarca, Mossack (Gary Oldman) i Fonseca (Antonio Banderas) pokazat će se kao ključni igrači prevare koja se odvijala. U drugom trenutku Meryl Streep ulazi u radnju kao Ellen Martin, udovica s osobito puno slobodnog vremena i gorljivom željom ispraviti nepravde s kojima se susrela. U igri scena, svako malo upoznajemo nekog novog lika, a mnogi poznati glumci kao što su Sharon Stone, David Schwimmer i Robert Patrick napravili su cameo uloge.
Šarene čarape i cipele
Krave i banane iliti kako objasniti populaciji priču o nastanku kredita? Za fanove Big Shorta, bit će očita sličnost u načinu koncipiranja narativa. Očito da je scenaristu i redatelju bilo bitno približiti temu gledatelju na što banalniji način, istovremeno educirajući ga o ovoj dosta aktualnoj situaciji.
Ovakav tip filmova trenutno je u porastu. Gledatelja se kroz kombinaciju dokumentarnog i igranog filma informira na zanimljiviji način nego kolumna u novinama, a takvu informaciju pamte bolje nego reportažu na televiziji. Upečatljivi segmenti koji prate priču drže nas fokusiranima i pokazuju slojevitost građanstva unutar filma, a najzanimljiviji detalj su šarene čarape i cipele iz odjavnih kadrova koji pokazuju kako su svi jednaki, ali ipak su neki ‘jednakiji od drugih’.
Što se tiče glume, glavne zvijezde nisu zakazale ni u jednom aspektu. Gary Oldman za potrebe lika dobro skida sleazy njemački naglasak, a Banderas uspijeva šarmantno prikazati Fonsecu u latinoameričkom štihu na koji smo navikli.
Meryl Streep na početku filma ima ulogu u kojoj pomalo imamo osjećaj da je jedna od onih ‘praznih’, a da je ona angažirana samo da bi donijela popularnost filmu, ali kao i svaki put dosad, opet donosi nevjerojatnu izvedbu i po osobnom mišljenju jednu od kvalitetnijih uloga u kojoj smo ju vidjeli. Raznolikost njezinih glasovnih i fizičkih ekspresija je na zavidnoj razini s obzirom na to da se radi o glumici za koju sam smatrala da je na kraju svoje karijere. Nakon ove uloge, jasno mi je da do daljnjeg ne planira prestati iznenađivati.
Cjelokupni dojam: Netflix je donio još jedan iznimno kvalitetan sadržaj u svojoj produkciji i pokazao da je a force to be reckoned with, a ne samo još jedan od streaming servisa na trenutnom tržištu.
