Hrvatska java učinjena manje provincijalnom (“Ti mene nosiš”, I. Juka)
Kada debitantsko filmsko ostvarenje uspije ne samo dobrano zasjeniti filmove koji su u posljednjih nekoliko godina proglašavani perjanicama i okićeni lovorikama novog vala sedme umjetnosti u Hrvata, već dovesti u pitanje ovakve ili onakve namjere i pobude dosadašnjeg redateljskog, scenarističkog i producentskog tijela im, s pravom se postavlja pitanje je li smjena naraštaja u domaćem audiovizualu već nastupila ili se na njezinu punu afirmaciju treba pričekati minuće ratom, konzervativizmom i poraćem još uvijek obremenjenih godina?
Da je na pomolu neko novo vrijeme što se tiče ne samo ljudi koji domaće filmove pišu i režiraju, već i onoga što pišu te naposlijetku prenose na veliko platno svakako potvrđuje tragikomična drama Ti mene nosiš (2015), scenaristički prvijenac sestara Ivone i Anite Juka te Ivonin samostalni redateljski debi. Nastao u koprodukciji između Slovenije, Hrvatske i Srbije, Ti mene nosiš predstavlja zoru jednog novog razdoblja u hrvatskome filmu koju su slovenska i srpska kinematografija – prva svježe diplomiranim redateljima ljubljanske akademije dramskih umjetnosti kao što su Nejc Gazvoda i Goran Vojnović, druga svojim nepogrješivim smislom za humor i groteskno koji se primjerice očituje u Milinkovićevu Mrtav ‘ladan (2002) ili Spasojevićevu Srpskom filmu (2010) – u toj mjeri i tome opsegu uspjele doživjeti i davno prije naše.
Scenaristički majstorski izveden, Ti mene nosiš film je koji napisanu priču uspijeva pretočiti u viđeno na platnu, zadržavajući se pri tome na problemima koji hrvatsku svakodnevicu móre samo i isključivo danas, ne prizivajući duhove iz već mitološke povijesti naroda već samo one iz osobne povijesti protagonistâ. Ovaj svojevrsni triptih o Dori, Ives i Nataši, trima ženama različita uzrasta, socijalnog položaja i problema te muškarcima u njihovu životu, uspijeva surovu realnost prikazati na jedan suptilan i decentan, no itekako upečatljiv način. Dora (Helena Beljan) djevojčica je dječačkog izgleda koja jednog dana želi preuzeti modri ponos zagrebačkog i hrvatskog nogometa. Citirajući i oponašajući najpoznatijeg i najkontroverznijeg nogometnog poglavicu ne samo Lijepe naše, Dora sklapa svojevrstan pakt sa svojim ocem Vedranom (Goran Hajduković), kriminalcem paneuropskog pedigrea, kojemu pomaže povratiti život na pravu stazu.
Istovremeno Ives (Lana Barić) muku muči uzdržavajući i brinući se za svoga dementnog oca Ivana (Vojislav Brajović), bivšeg profesora-poliglota, istovremeno privređujući za kućni budžet na setu najnovijeg sapuničastog ostvarenja hrvatske dalekovidnice, Zatočenici sreće. Na tome setu nalaze se i Dorina majka Lidija (Nataša Janjić) i redateljica serije Nataša (Nataša Dorčić), kojima se – iako fabularno gledano poprilično odvojeno i raspršeno – životi isprepliću upravo na tome mjestu fiktivnih ljubavnih, životnih i socijalnih zavrzlama hrvatskih trećerazrednih selebritija i starleta.
Iako uspješne, žilave i izdržljive, djevojčice/žene samo se teško probijaju kroz nemilosrdni svijet posttranzicije i još uvijek postojećih stereotipnih predodžbi o ulozi kćeri, žene i majke u društvu. Tako primjerice Ives počinje gubiti živce i stamenost dok dolazi kući i vidi oca kako na Mozartove skladbe pleše nag u togi izrađenoj od toaletnog papira, a večernji obilasci policijskih stanica, kamo mora ići po oca kojeg su našli na jednoj od glavnih zagrebačkih prometnica kako pleše na taktove glazbe čujne samo u njegovoj glavi, počinju je dovoditi do ludila. Na setu televizijske serije, na kojemu radi za redateljicu Natašu i s Dorinom majkom Lidijom, počinje iskaljivati svoje frustracije nagomilane ulogom pokojne žene, poslušne kćeri i predane njegovateljice u jednome.
Istovremeno Dora, najmlađa protagonistica filma, strepi zbog ponovnog gubitka oca koji se nakon četiri duge godine vratio u obiteljski dom. Vedran, Dorin i Janov (Juraj Dabić) otac, pokušava ostaviti svoju kriminalnu prošlost iza sebe i normalizirati svoj odnos sa ženom Lidijom i svojom društveno neshavećnom djecom. Dorin je ujedno jedini dio filmskog triptiha u kojemu muškarac ima gotovo ravnopravnu ulogu s naslovnom ženskom, budući da oca Vedrana uspijevamo upoznati na jednako intiman način kao i ostale dvije protagonistice.
A redateljica Nataša, čijoj je priči posvećen vremenski gledano posljednji dio filma, kormilari između kaprica netalentiranih starleta na setu, svoje uznapredovale trudnoće i svoga nevjernog partnera. Njena priča ujedno čini najizraženije tematsko čvorište, u kojoj se životne priče drugih protagonist(ic)a sražavaju jedna o drugu. Uspješna u poslovnom životu, Nataša muku muči s muškarcima oko sebe – bivšim i sadašnjim mužem, posinkom i poslovnim kolegama.
Iako je upoznajemo već od samog početka filma, Nataša se tijekom fabularne radnje jedina u pravome smislu riječi uspijeva othrvati kamenju koje joj život i društvene okolnosti bacaju pred noge odnosno koje, u njezinu (metaforičkom) slučaju, pada sa stropa. Padajuće kamenje je jedno iznimno zanimljivo metaforičko rješenje u filmu koje se proteže preko cjelokupnog fabularnog i protagonističkog triptiha te koje simbolizira nemogućnost svladavanja tegoba glavnih likova. Trudna i suočena s raspadom braka, Nataša odlučuje ostati hrabra do kraja i svoj oslonac – buduće dijete – odvesti u bolji svijet od onog u kojem je ona živjela.
Ivoni Juka uspjelo je u Ti mene nosiš ono što je – da spomenemo samo jedan od recentnijih primjera – Vanja Sviličić željela u svome Zagreb Cappuccino (2015): prikazati Zagreb kao mjesto sa žilom kucavicom, kojemu Pantovčak i Šestine nisu jedini kvartovi i čije mjestimice oronule fasade kriju životne priče koje imaju istinsku težinu i koje su, na ovaj ili onaj način, zaista tragične, komične i dramatične istovremeno. Niti je Ti mene nosiš ženski film, iako su ga žene režirale i napisale, upriličile i odglumile, niti je to film kojemu patrijarhat i (ne)mogućnost njegova nadilaženja čine glavnu tematsku okosnicu. Jukino je ostvarenje ujedno film europske klase koji hrvatsku provinciju, secirajući je do srži, čini malo manje provincijalnom. Radnja odiše snenim životom i surovom fantazijom istovremeno, onirički elementi isprepliću se sa stvarnima, a ova velika priča – koja niti na jedan trenutak ne pretendira na naslov Velike priče – sa svojih dva i pol sata trajanja niti jednom ne stvara želju za gledanjem na sat.
Zagreb i njegovi žitelji nisu samo egzistencijalno živi, već su i socijalno pokretljivi; nisu samo prikazani, već i sami stvaraju realnost u kojoj su se (nemilice) našli. Nema tu velike povijesne krivnje niti spominjanja određenih revolucionarnih datuma – Jukini likovi sami su krivi za ono što ih je snašlo, budući da žive životom kakav jest, a ne kakav je nekad bio ili kakv bi trebao biti – varljiv, neumoljiv, nepravedan. Europski po vokaciji, lokalan po karakteru, sa sjajnim glumcima raznih nacionalnosti (i raznih osobnih prošlosti, poput one navijačke Gordana Hajdukovića) koji su se našli na jednome mjestu i odlučili se, barem donekle i barem nakratko, no s pregrštom umijeća rijetko viđenog kod filma-prvijenca ne samo hrvatske produkcije, dovesti Čovjeka a ne Državljanina, Priču a ne Povijest na platna regionalnih kino dvorana.
