Veja (Lisinski): Kako je istarsko sunce otjeralo zagrebačku magl(in)u

Kad sam prvi put čula pjesmu „Biži, biži maglina” vrtila sam je danima, kao što to i inače običavam kad se navučem na neku novu muziku. Onda sam postepeno krenula slušati i druge stvari i, kako to već biva, zavoljela bend. Taman tad negdje oko mog sramotno kasnog otkrivanja grupe Veja, najavljen je koncert u zagrebačkom klubu Boogaloo (s Kriesom, što je za mene u tom trenu bio kombo iz snova), a taj se koncert, kako ćemo kasnije vidjeti, dogodio tek par godina kasnije jer smo već tog 27. ožujka 2020., za kad je bio najavljen, bili zatvoreni u svojim domovima „na iduća dva tjedna”. Ali nećemo se sad baviti tamnom prošlošću kad imamo ovu svijetlu sadašnjost o kojoj treba ponešto reći.

Na koncert koji je održan tek nakon pandemije nisam otišla, više se ni ne sjećam što me spriječilo, ali sigurna sam da nije bilo vrijedno. Ova cijela lamentacija bila je uvod u moj, dakle, prvi koncert Veje u životu, 11. prosinca 2024. u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog.

Koncert je bio dijelom programa Lisinski srijedom i Izvorišta. Početkom listopada sam tako u sklopu istog tog programa bila na koncertu Damira Imamovića, na koji smo moje prijateljice i ja išle s majkama i svima nam je bilo predivno. No, vratimo se na Veju i nastup u Lisinskom.

Istra se uselila u dvoranu

Kad su se skupili na pozornici krenuli su a capella i nastavili s krasnom „Dolce Paradiso”. Istra se uselila u dvoranu doletjevši na glasu Gorana Farkaša, a osim tog glasa, Farkaš nevjerojatno barata velikim brojem instrumenata. Znala sam i prije da je multiinstrumentalist, ali ono što nisam znala, a to je trebalo doživjeti, jest s kolikom lakoćom preskače s jednog instrumenta na drugi i s kojom lakoćom kombinira glas i puhačke instrumente, a to se meni laiku ne čini baš kao mačji kašalj. Ni ne primijetiš kad jedan instrument isklizne iz ruke, a na njegovo mjesto dođe drugi i sve zvuči savršeno uklopljeno i kako treba biti.

Koncentracija bez ometanja

Koncert je bio sjedeći i koliko god bih voljela da sam ih prvi put gledala u nekom plesu prilagođenom prostoru, ovo je možda zapravo ispalo savršeno za potpuni dojam. Nisam ništa pijuckala, ništa me nije ometalo, popratila sam svaki pokret, ton, udah i izdah na pozornici. Ta pasivna recepcija ne isključuje onaj val koji vas obuzme kod muzike koja vas prebaci u neku drugu dimenziju, tako da je sve ispalo jako dobro.

Dunja Bahtijarević na hitovima

Imala sam svoje favorite koje sam čekala, kao što to obično na koncertima biva, a kao što se isto tako zna desiti (a desilo mi se na Caveu kad su me najviše „umlatile” pjesme s novog albuma koje sam najmanje slušala i znala) da vas nešto potpuno drugo prikuje za već spomenuti stolac.

Tako je već na samom početku na pozornicu izašla gošća Veje, Dunja Bahtijarević (Dunjaluk) i zapjevala s Goranom „Zelen bor”. To me jest zakucalo, kao i „Marija” i „Teško majki” na kojima je isto gostovala. Sve sami hitovi, kako je i sama na početku zaključila. Dunju ćemo, inače, moći slušati već u veljači kad će se na ovu istu pozornicu male dvorane popeti Dunjaluk i slovenski Širom. Svi su jučer rekli da se to ne propušta, pa ću se potruditi da se to ne dogodi.

Moj domaći horor favorit i mitska bića

Nakon „Zelenog bora” konačno sam dočekala „Anku”, domaću horor pjesmu o ubojstvu mlade djevojke. Još sam pod dojmom albuma „Bilo je sada” Dunija i svih tih krvavih ženskih priča i moram priznati, dok sam slušala njih sjetila sam se „Anke”, a sinoć dok sam slušala „Anku” sjetila sam se svih tih žena koje su opjevale cure iz Dunija.

Dočekala sam ubrzo i „Mariju” i sad je još samo trebalo da mi dođe „Biži, biži maglina” i ja mogu kuć’. Lažem. Čekala sam još i „Črnog Orka”. Postoji legenda o mitskom biću Orku koji otima ljude po noći ili ih dobrano prebije pa se priča da su ga izmislili pijanci kako bi opravdali grozna stanja u kojima su znali dolaziti kući. Tako u „Črnom Orku” čujemo što nam o tome ima reći pijani Jože, a „Orko tić” je ono što vidi njegova zakonita. Nakon ove dvije numere zaredom Farkaš se našalio (je li se našalio?) da na trećem albumu možda dobijemo i Orkovu perspektivu. Držimo fige.

Istarsko sunce potjeralo našu magl(in)u

Nakon mitskih bića i pijanaca dolazimo do kraja, ali na rijetko kojem koncertu je prvi odlazak s pozornice doista i kraj (ako bend nije Tool, naravno). Znala sam da još moraju potjerati i maglinu pa sam s nestrpljenjem čekala. U ovom trenutku ljudi su već na nogama, neki i plešu. Da je potrajalo još malo sve skupa, nitko više ne bi mario za stolice.

Nakon meni najdraže „Biži, biži maglina” za pravi kraj su, ponovno uz Dunjinu pomoć, izveli „Pojela je nevestica” uz koju sam pomislila „evo, ima nas još koji volimo jesti”.

Sve u svemu, s ovog koncerta sam otišla sretna. Uz još taman dovoljno malo druženja nakon svirke i jednog piva nakon kojeg me danas boli glava (jer s godinama čovjek postane najskloniji čistoj vodici) večer je ispala lijepa i ugodna. Iz Istre nam je došlo sunce otjerati ovu zagrebačku magl(in)u. I uspjelo je, bar na jedan dan. Dao nam bog još puno takvih!