Vlatko Stefanovski na Ljetu u MSU: Sačuvao je noć od budnih
Ne ponosim se činjenicom da me dosad nikad nijedan put nije naveo na koncert Vlatka Stefanovskog iako o njemu slušam cijeli svoj život. Oduvijek je nekako bio mjerna jedinica za kvalitetu i virtuoznost, ali to su doista samo prazne riječi sve dok ne čujete čovjeka kako svira uživo. Čak upotrijebiti riječ „svira” nekako zvuči nedovoljno, jer gitara je, to je neosporno, dio njega i to što Stefanovski s njom čini nadilazi puko sviranje, ali o svemu tome malo kasnije.
Toplinski val u MSU
Prvi ozbiljniji toplinski val ove godine stigao je baš prošli tjedan kad su na Ljetu u MSU 21. lipnja nastupali Bad Daughter, koji su, unatoč nesnosnoj vrućini, bili odlični pa smo na licu mjesta odlučili da ćemo sve to ponoviti i idućeg petka uz Vlatka Stefanovskog.
U narednih par dana promijenila su se barem dva godišnja doba, ali val vrućine nam se vratio taman na vrijeme da se znojimo i ovog petka od samog bivanja i disanja. To nas nije omelo i već smo se nešto malo iza 20h nacrtali na platou Muzeja suvremene umjetnosti.
Količina ljudi koja se slijevala prema muzeju i ona koja je već čekala u prostoru dala je naslutiti da se ipak čeka legendu. Cupkali smo i hladili se pićem, a gorko sam požalila što sam bila zaboravila lepezu jer iz nekog razloga, iako smo bili na otvorenom, na tom prostoru gotovo da nije bilo zraka.
Jedan organizam
Oko pola deset na pozornicu izlazi Stefanovski koji nam se ovaj put predstavio kao dio trija u kojem, uz njega, sviraju njegov sin Jan Stefanovski (bubnjevi) i Ivan Kukić (bas) za kojega smo na samom početku saznali i da slavi rođendan. Moram reći da smo se i mi uz njih potrudili da ga dostojno i proslavi.
Kako je svirka krenula i vrijeme odmicalo bivalo mi je sve jasnije zašto se Vlatka Stefanovskog naziva jednim od najboljih gitarista svih vremena. Bila sam, bez pretjerivanja, na stotinama koncerata raznih žanrova i kvaliteta, ali takvu lakoću sviranja nisam nikad doživjela. Kako sam spomenula na početku, riječ „svira” nekako je redundantna u slučaju Stefanovskog i njegove gitare. Nitko tu ništa ne svira, oni su jednostavno jedan organizam.
Dobar dio koncerta provela sam zatvorenih očiju, a kad nisam plovila u svom sedmom nebu gledala sam u nevjerici tu lakoću i prirodnost izvedbe. Ono što me dotaknulo, a što me za neke izvođače nepovratno i zauvijek veže, jest vidljiva i opipljiva ljubav prema onome što stavlja pred publiku. Ta ljubav je inspirativna i zarazna. Pred takvim ljudima poželiš i ti predati svoje biće nečem većem od sebe, kakav god to vid stvaranja bio.
Sačuvao je noć od budnih
Kako nisam tip osobe koja voli pisati dnevničke zapise s koncerata i događaja, nemam popis izvedenih pjesama (ili popularnije rečeno – setlistu), ali uz neizostavnu Jovano, Jovanke, koja mi je nepoljuljani favorit zbog moje vječne odanosti i ljubavi tradicionalnoj glazbi, imali smo prilike čuti Bistru vodu te hitove kao što su Kao kakao, Čukni vo drvo i Čuvam noć od budnih. Za kraj smo dobili i Skopje, što je do kraja udovoljilo mojem makedonskom dijelu krvnih zrnaca.
Kako nisam uopće pazila na vrijeme nisam sigurna koliko je točno svirka trajala, ali doživjeli smo sigurno sat i 45 minuta čiste ljubavi prema glazbi. Nije nam smetala ni vrućina, a ni paprene cijene pića (ovaj događaj nije ništa poseban po tome jer cijene posvuda divljaju, ali o tome nekom drugom zgodom) i moglo se to još i oduljiti, ali neka, bolje ovako, stati kad je najbolje.
Kako bismo zaokružili priču na najbolji mogući način i kako bi se moj dojam od odlične svirke proširio na nešto još više, dobili smo priliku i pozdraviti Vlatka i rukovati se s njim nakon koncerta. S obzirom na veličinu talenta, a i svog imena, mogao nas je lako otpiliti po kratkom postupku, ali bio je rijetko ljubazan, prirodan i topao. Sve u svemu, divna večer i divno iskustvo. Kako kažu: dabogda se ponovilo!
I kako to inače biva, a reći ćemo to stihovima, mnogo bi se toga još moglo reći i napisati, ali ipak treba doživjeti.
Pravih se reči uvek kasno setim
Odgovor znam kad ostanem sam.
