Jure Radnić: “Volim davati svoj maksimum, kako tjelesni tako i emotivni”

Kada glumom možeš natjerati osobu u publici da prati svaki tvoj sljedeći pokret iščekujući kristalno jasnu emociju, onda znaš da si ispunio zadatak i opravdao profesiju. Kada sam u Kazalištu Hotel Bulić gledao izvedbu „Eduard Drugi”, najviše me iznenadio Jure Radnić.

U većini predstava gledatelj naslućuje ili vidi postojanje emocije, ali ju ne može osvijestiti ako nije “izbačena”, “izvađena iz tijela”. Jure je igrao kralja Eduarda Drugog i u nekom sam se trenutku zapitao kako je moguće da osjećam emocije koje, realno, ne bih trebao moći osjetiti jer nisam u situaciji koja se odvija na sceni, niti mi je bliska. Pritom se radilo o energično-strastvenim pokretima koje, bar mislim, ljudi u sličnim situacijama ne bi izvodili, kako god se osjećali. Jure ih je izvodio nekako prirodno, s lakoćom i slobodno, pa su poprimili neobičnu ljepotu.

Sve u svemu, postalo mi je jasno da je emociju moguće materijalizirati ako joj se dopusti da teče tijelom. Tijelo je sredstvo koje Jure voli istraživati i iskušavati, a tome podučava i studente kojima predaje na Akademiji dramskih umjetnosti. U razgovoru koji slijedi, saznao sam da je angažiran i oko vraćanja kulture na otok Hvar te da je svestran, a sve zanimacije koristi u svrhu osobnog rasta. Upoznajte ga!

Pohađao si Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer kiparstvo. U to vrijeme bio si i član Dramskog studija mladih – Hvar pa je u konačnici prevladala ljubav prema glumi. Jesi li još uvijek u kontaktu s kiparstvom?

Likovnost je jedan od medija kroz koje se volim izražavati. Studirajući glumu i upoznavajući tijelo shvatio sam poveznicu između trodimenzionalnosti kiparstva i tijela u pokretu. Ta kiparska trodimenzionalnost i dalje je utkana u moj rukopis, ali je materijal izmijenjen. Vjerujem da ću se u određenim fazama života vraćati kamenu i staklu, materijalima koje sam volio kao srednjoškolac.

Od 2015. godine član si ansambla Gradskog kazališta Trešnja. Djeca su vjerojatno najzahtjevnija publika kojoj sadržaje treba domišljato i pažljivo prenositi. Koliku odgovornost osjećaš igrajući za djecu i jesi li ikada smatrao da su te uloge manje vrijedne od onih u predstavama za stariju publiku?

Ne, naprotiv. Od samih početaka, kazalištu za djecu pristupao sam s maksimalnom odgovornošću i svijesti o važnosti kazališta u odgoju. Istina je da se često u kazališnim krugovima kazalište za djecu koristi kao usputna stanica, ali glumci koji su izgradili zanat igrajući jutarnje predstave za vrtiće i škole znaju koliko je važna kondicija postignuta svakodnevnim igranjem. Djecu ne bih nazvao najzahtjevnijom, nego najiskrenijom publikom. Lako ih je zadiviti, ali i razočarati. Tu se vraćamo na temu odgovornosti.

Koja ti je najdraža predstava za djecu u kojoj glumiš i zašto?

Teško je govoriti o najdražoj predstavi, ali postoji nekoliko uloga koje volim igrati jer sam u procesu rada na njima mogao koristiti sve svoje glumačke i fizičke sposobnosti. Jedna od njih je uloga Soba u „Snježnoj kraljici”. Koristim se tehnikom životinja, koja kroz izmjenu anatomije prema životinjskim skupinama, u ovom slučaju kopitara, stvara karakter lagan i poletan u igri, a djeci drag i zabavan. Volim i Cara u „Carevom novom ruhu” te cvjetolikog Mola u predstavi „Eko Eko”.

Možeš li navesti nekoliko asocijacija ili vlastitih ideala u glumi?

Istraživanje, propitivanje i konstantno učenje. Gluma tjera na neprestan angažman gotovo pa svih osjetila i korištenje pojedinih emocija onda kada ih niste spremni koristiti. Konstantno pomicanje granica.

Djetinjstvo si proveo na Hvaru za koji si i dalje vezan. Angažiran si oko vraćanja kulturnog sadržaja na otok pa si tako organizirao i sudjelovao u provedbi Hvarskih ljetnih igara. Što bi izdvojio kao glavne prednosti Hvara kao potencijalnog kulturnog središta?

Prvenstveno je to povijesno naslijeđe. Hvarsko kazalište je najstarije komunalno kazalište u Europi, sagrađeno 1612. na katu zgrade Arsenal. Cjelovitom obnovom i rekonstrukcijom kompletna zgrada Arsenal uz scenu kazališta sadrži nekoliko multimedijalnih prostora prikladnih za izložbe, koncerte i izvedbene prostore. Tu je još nekoliko strateških kulturnih prostora i ljetnih pozornica koje čine savršenu infrastrukturu. Ono što nedostaje je sustavan cjelogodišnji institucionalizirani sadržaj. Vjerujem da će Hvar uskoro dobiti kvalitetnu kulturnu instituciju koja će udahnuti život u ove predivne prostore.

Ove godine si s kolegicama Jelenom Mićić i Lukrecijom Tudor osnovao umjetničku organizaciju „Connect4”, registriranu u Hvaru. Vjerujem da ste entuzijastično pristupili svim zadacima koji su pred vama, no kakva je tvoja vizija razvitka organizacije? S kojom si motivacijom kročio u taj projekt?

„Connect4” je osmišljen kao poveznica umjetničkih disciplina smještenih u suvremeni kontekst. Jelena i ja smo kroz Hvar Summer Festival stekli iskustvo radeći na mainstream programima, a kroz „Connect4” želimo ljudima približiti suvremeniji pristup, koncept i work in progress u izvedbenom, edukativnom i interaktivnom obliku. Vjerujem da će umjetnička organizacija uz Jelenu i Lukreciju, i njihove organizacijske sposobnosti, s vremenom rasti i u Hvaru ugostiti brojne umjetnike, ali i proizvoditi samostalne produkcije.

Već si devet godina asistent na katedri za scenski pokret Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Nedavno si napredovao te ideš ka naslovnom zvanju docenta, a uskoro ćeš održati i nastupno predavanje. Siguran sam da si već razmislio o mogućnostima i inovacijama koje možeš uključiti u poučavanje. Hoćeš li promijeniti nešto u odnosu na dosadašnji način izvođenja nastave?

Nastupnim predavanjem u svibnju steći ću naslovno zvanje docenta u polju plesna umjetnost i umjetnost pokreta, grana scensko kretanje. Kao izvođač trudim se konstantno učiti i napredovati u saznanjima, tako je i u mojoj pedagoškoj karijeri. Cilj mi je uspostavljanje čvrste i jasne tehnike, koja je kroz konkretne elemente lako prenosiva, ali i zahtijeva dodatnu pažnju kroz umjetnički pristup. Iskustvo utječe na moj rad i mijenja ga. Vjerujem na bolje.

Kako se na tebe odražava napredak studenata s kojima radiš?

Radeći na Akademiji radim i na sebi. Kroz rad sa studentima i dalje otkrivam neke svoje prednosti i nedostatke pa tako i oni postaju moji učitelji. Njihov napredak me veseli i potiče da dajem još više.

Posebno te zanima osvještavanje tijela. Osim što se trudiš studentima prenijeti spoznaju o njegovoj važnosti, kao suradnik Kazališta Hotel Bulić imao si priliku voditi radionice pokreta. Kako uporaba tijela i kretanje pridonose cjelovitosti i svrsi izvedbe?

Baš kroz Senkine predstave u Kazalištu Hotel Bulić može se vidjeti važnost tijela i kretanja unutar izvedbe. Od Bikana u „Kurlanima” preko suca Bracka u „Heddi Gabler” do Tiresije u „Edipu” i naposljetku Eduarda drugog, uz Senkino čvrsto vodstvo napravio sam uloge jakog fizičkog karaktera, koje se bez imalo pretjerivanja uklapaju u dramski kontekst. Kao izvođač volim pomicati granice i davati svoj maksimum, kako tjelesni tako i emotivni. Zadovoljstvo mi je da kroz online radionice Kazališta Hotel Bulić svoja iskustva, znanja i vještine mogu dijeliti s mladima diljem Hrvatske.

S obzirom na prilično popunjen raspored, ostane li ti išta slobodnog vremena i kako ga provodiš?

Volim provoditi vrijeme s dragim ljudima, sa psom, planinareći, navučem se na serije, odem u teretanu, pročitam neku knjigu, plešem tango… Puno se toga stigne kad se kvalitetno rasporedi vrijeme.

Na glasu si kao modno osviješten muškarac, a tu i tamo angažiran si kao model. Imaš li neki savjet za stjecanje dobrog ukusa u izboru garderobe?

Odijevanje je odraz moga raspoloženja. Ne volim modu shvaćati preozbiljno te se volim igrati s detaljima, ovisno o prigodi za koju se odijevam. To je vjerojatno i savjet, igra!

Što te tjera da konstantno napreduješ?

Volim svoj posao. Što ga više radim više me tjera da napredujem.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.