nova glazba
28. siječnja 2023.

Vrijeme čitanja: 2 minute U rubrici Nova glazba slušajte najzanimljivije aktualne singlove i glasanjem odaberite svog favorita na domaćem glazbenom terenu.

očekujemo
31. prosinca 2022.

Vrijeme čitanja: 20 minute Dora 2023 održat će se u Opatiji 11. veljače, a Vedran, Eva, Patrk i Helena otkrili su što očekuju od 18 odabranih kandidata.

Knjige

Kako je film kumovao romanu “Uliks” Jamesa Joycea

uliks
Vizuali: Iva Hrvatin
Vrijeme čitanja: 7 minute

Kolosalno književno djelo „Uliks” Jamesa Joycea, složene strukture s osamnaest različitih narativnih tehnika, posezalo je za arsenalom erudicije književne tradicije. No, manje je poznato kako je žanrovska struktura „Uliksa” isprepletena formama izvedbenih umjetnosti poput kazališta, pantomime, cirkusa i filma. Suvremeni teoretičari književnosti posljednjih su desetak godina spoznali važnost filmskog medija u Joyceovom opusu kao jedan od najpresudnijih i najutjecajnijih. Primjerice, halucinatorna i oneirička epizoda iz „Uliksa”, Kirka, kao jedna od najkompleksnijih narativnih struktura tog romana, utemeljena je na joyceovskim aluzijama na nijemi film, a pored slapsticka, Joycea su u pisanju ove epizode definirale Mélièsovske inovacije filma atrakcije koje su ga opčinjavale od prvih posjeta kinematografu koji se, prema svemu sudeći, dogodio upravo u Puli 1904. godine…

Joyce u eri nijemog filma

Film je kao nova modernizacijska tekovina na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bio prozor u alternativnu stvarnost. Iluzija običnih događaja iz svakodnevice, snimljenih i realistično zabilježenih na platnu, predstavljala je iskustveno ohrabrujuć fenomen. Publika je aktivno i animirano sudjelovala u mraku i anonimnosti projekcijskih dvorana, baš kao i znameniti irski književnik James Joyce, koji se 1904., kada se nakratko nastanjuje u Puli, upravo ondje prvi put susreće s filmom. Film mu je kao čovjeku edvardijanske epohe omogućio — da se poslužimo riječima njegovog Leopolda Blooma, glavnog aktera iz romana „Uliks” — da “vidimo sebe onakvima kakvi nas drugi vide.”

james joyce
Foto: facebook.com/JamesJoyceAuthorPage

Razvojem ranoga filma, tada još u nijemoj eri, Joyceu postaje moguće vidjeti sve društvene skupine i kategorije na projekcijskim platnima u različitim gradovima tijekom svog samoizgnanstva iz Dublina. On, kao i široke mase Europe i Amerike, brzo zamijenjuje jeftine serijalne romane (pa čak i kazališne predstave!) kao forme fikcijskih sadržaja za mnogo uzbudljiviji i realističniji film. No, u to je vrijeme mladog pisca film ponajprije inspirirao kao forma s mogućnosti sljubljivanja niza različitih umjetničkih formi. Film je objedinio starije, klasične, ali suvremene forme iz njegovog avangardnog, modernističkog vremena — od slikarstva do pantomime, od glazbe do montaže, te preuzimao tehnike stvaranja poznate stoljećima: od commedie dell’arte, preko vodvilja, do u nijemome filmu popularnog slapsticka. Tijekom razgovora s izdavačicom „Uliksa”, Harriet Shaw Weaver, Joyce je sam povezao kinematografsku prirodu sjećanja i prisjećanja: “Kad god moram leći zatvorenih očiju, vidim kako se kinematograf pokreće i vraća mi u pamćenje ono što sam umalo zaboravio.”

James Joyce je, u desetljeću rada na „Uliksu”, film koristio na način da je filmsku montažu, pojedine estetske karakteristike nijemoga filma i popularnu ikonografiju slapsticka upisao u svoj najvažniji roman. Paralele i poveznice između „Uliksa”i filma nikada nije ostavljao na analizu i interpretaciju kritičarima i teoretičarima književnosti, nego je i sam bio eksplicitan po tom pitanju, pa je time olakšan put onima koji su, primjerice, vidjeli utjecaj Mélièsovih mađioničarskih trikova i tehnika s prijelaza stoljeća. Metamorfoze i perspektive, odnosno rakursi halucinatorno-karnivaleskne slapstick epizode Kirka i njezina fantazmagoričnost direktno su preuzeti od Georgesa Mélièsa. Naposljetku, sam protagonist Leopold Bloom hibrid je talijanskog glumca i iluzionista Leopolda Fregolija kojeg je Joyce redovito gledao u Trstu za vrijeme boravka u tom gradu, odnosno Charlieja Chaplina, prema kojem je složena konstrukcija Blooma.

Filmski elementi u „Uliksu”

Modernizacijski procesi intrigirali su Joycea tijekom pisanja, a posebno su se, zbog svoje polifoničnosti i plejade izričaja, isticali novi mediji, pri čemu telefon, gramofon i, dakako, film uživaju poseban status. Film kao, često tada tako viđen, holistički i sinestetički medij inspirira modernističku književnost zbog svoje kompleksne retorike, specifične po sljubljivanju stilskih figura propitkivanjem slijeda i linearnosti narativne tradicije. Joyce primjećuje kako filmski medij zamućuje granice objektivnog i subjektivnog, svjesnog i nesvjesnog, unutarnjeg i izvanjskog doživljavanja. Drugim riječima, film daje glas onim neverbalnim momentima svojom implicitnošću i sugestivnošću, što će Joycea inspirirati na primjenu unutarnjeg monologa kao relativno nove narativne tehnike.

james joyce
Foto: facebook.com/JamesJoyceAuthorPage

„Uliksa” tako obilježavaju polifonija, polisemija, svojevrsna multimedijalnost, ali i snažni stimulansi posuđeni iz filma, koji svojom vizualnom dimenzijom okidaju one kognitivne procese za koje je u pisanoj formi potreban opis. Filmskim se postupcima, poput krupnog plana, različitih rakursa, emulacijom pokreta kamere, asocijativnom montažom, pretapanjima ili rezovima, Joyce poigrava ne bi li prezentirao svijet onakvim kakvim ga živimo u njegovoj multidimenzionalnosti iskustava gdje nailazimo na niz predmeta, odnosa i procesa koji paralelno postoje kako u izvanjskom svijetu tako i unutar naše percepcije.

Kino Volta

Samo je nekolicina podataka sačuvana o Joyceovom životu u Puli, čemu ne pomaže čak ni njegovo viđenje grada usred hladne zime 1904. godine. No, poznato je da je s nevjenčanom suprugom Norom u Puli posjetio kino i vjerojatno se baš u ovom gradu po prvi put susreo s filmom. Dakako, moderni(stički) ga je medij odmah opčinio, kao i lanterna magica, mutoskop i, dakako, kinetoskop kao glavna sredstva stvaranja novog i uzbudljivog iskustva gledanja svijeta. Po odlasku iz Pule u Trst, sljedeće se četiri godine mladi Irac iskušavao u različitim poslovima u želji za uspjehom, a razočarenje i tegobe svakodnevice ublažavao je redovitim posjetima kinematografu.

Srećom, Jimmy nije dijelio antagonizam brata Stanislausa koji je ranu kinematografiju nazvao “dahom Amerike i degeneracije i podilaženjem najnižim strastima rulje”. Dapače, samosvjesni i ekstrovertirani avanturist ubrzo se umrežio s tršćanskim poduzetnicima Nicolom Vidakovichem, Antoniom Machnichem, Giovannijem Rebezom i Giuseppeom Carisom, koji su već tada bili u lokalnoj filmskoj distribuciji, i predložio im otvaranje stalnog i prvog namjenskog kinematografa u irskoj prijestolnici, svom neprežaljenom Dublinu.

uliks
Foto: facebook.com/JamesJoyceAuthorPage

Film je u Irsku stigao već 1896., kada je prva projekcija, vjerojatno slična svim europskim, pa tako i onima diljem Hrvatske, prikazana u Palace of Varieties (današnje kazalište Olympia), no do 1909. godine, medij nije doživio kontinuitet. Prikazivanje je ovisilo o učestalosti putujućih kinematografa, kako je to bio slučaj u počecima kinematografije. Upravo je to 27-godišnjeg emigranta navelo da pokrene prvo namjensko kino u rodnome gradu, što je i učinio u prosincu 1909. Talijanski su mu investitori ponudili direktorsko mjesto u kinu Volta i 10% ukupnih prihoda ostvarenih od prikazivanja kratkih proto-dokumentaraca, zapisa s egzotičnih putovanja, prvih povijesnih i književnih adaptacija u trajanju do svega 10 minuta. Filmovi prikazivani od 17 do 22 sata bili su nijemi, a podnaslovi su, na nesreću ne baš poliglotskih Iraca, bili na njemačkom, talijanskom i francuskom jeziku, s obzirom da su te zemlje bili distribucijski centri.

Joyce i Ejzenštejn

Hladnog pariškog dana, točnije 30. studenog 1929., već gotovo slijepi Joyce i slavni ruski redatelj Sergej Ejzenštejn (1898.-1948.), predvodnik Ruske montažne škole, sastali su se u mračnom sobičku gdje su razgovarali o filmu i Uliksu. Ejzenštejn se u Parizu našao u sklopu posjeta europskim sveučilištima sa suradnicima G. Alexandrovom i E. Tisseom (kamerman) gdje su predavali o filmu i istraživali tada novi filmski fenomen zvuka. Ruski je filmaš već bio poznavao Joyceovo djelo i rad, no do Uliksa je došao godinu ranije preko Madame Litvinov – supruge sovjetskog ministra vanjskih poslova koji je, zanimljivo, pohodio isto sveučilište kao i Joyce. Izvori navode da mu je Joyce čitao roman tijekom susreta u, prikladno filmski, zamračenoj sobi gdje su razgovarali o mogućnostima vizualiziranja unutarnjeg monologa, kao i filmskoj adaptaciji „Uliksa” za koju je Joyce, koji nikada ranije nije zapravo gledao njegove filmove, razmatrao Ejzenštejna.

Ejzenštejn je bio trenutačno zadivljen tekstom „Uliksa” zbog dijalektičkog pristupa sličnog onom kakav je i sam primjenjivao u svom radu. O „Uliksu” je ranije s divljenjem govorio u Londonu kao najprimjerenijem djelu za izoštravanje i vježbanje vizualne svijesti. Stoga nije neobičan podatak da je svojim studentima Sovjetske montažne škole dao upravo „Uliksa” na prevođenje na filmski jezik. U njemu je prepoznao paralelizme fenomena podudaranja slika različite prirode i sadržaja koje u kombinaciji rezultiraju nizom asocijacija. Montaža nazvana asocijativnom imala je intelektualnu svrhu. Gledatelj je, naime, mogao bolje razumjeti i spoznati socio-političku pozadinu snimljenoga i prozreti činjenice ispod površine. Slični postupci kakve je Ejzenštejn primijenio u klasiku „Oklopnjača Potemkin” (1925.) primjetni su u epizodi Eol u „Uliksu”.

uliks
Foto: facebook.com/JamesJoyceAuthorPage

Charlie Chaplin kao inspiracija

Filmska ikona 20. stoljeća nesumnjivo je bio Charlie Chaplin – buržujska skitnica upečatljva po polucilindru, štapu i četkastom brku. Ezra Pound ga je prema epizodnim putešestvijama još 1915. Joyceu usporedio s Odisejom, sugerirajući da Odisej u sebi nosi nešto chaplinovsko. Joyceov je junak Leopold Bloom, sredovječni akviziter oglasa, naivčina koja, kroz osamnaest sati, odnosno osamnaest epizoda romana luta ulicama Dublina 16. lipnja ne radeći baš ništa i čineći baš sve. U jednodnevnoj odiseji Bloom, poput samog Chaplina, biva pomoćnikom sugrađana, žrtvom nepravde i izrugivanja zbog svog židovskog porijekla, lakovjernosti i ideala. Kroz različite interakcije prolazi kroz brojne transformacije (posebice u fantazmagorično-protejskoj epizodi Kirka) gdje poput američkog komičara nijemog filma postaje plejadom povijesnih likova. Protejsku prirodu Leopolda Blooma Joyce posuđuje i od talijanskog glumca Leopolda Fregolija, ali Blooma ipak bazira na Chaplinu s kojim dijeli karakternu odlučnost i dobrodušnost.

Joyce se s Chaplinovim djelom upoznao već sredinom 1910-ih, premda ga je najviše ‘naučio’ kroz fascinaciju kćeri Lucie Joyce – zaljubljenice u lik i djelo glumca kojeg je i sama imitirala u njihovom pariškom stanu, a njegove prepoznatljive filmske pokrete koristila u svom plesu.

Joyce je 1926., četiri godine nakon objave Uliksa i godinu prije otkrića zvučnog filma, tijekom posjeta prijatelju slikaru Myronu C. Nuttingu u Parizu, poluslijep crnom olovkom skicirao karikaturu Leopolda Blooma koja je neodoljivo aludirala na Chaplina. Pored skice Blooma, na pogrešnom grčkom, ispisao je prve stihove Odiseje i time dao svoj potpis Poundovim i Lucijinim sugestijama i impresijama. Zanimljivo je kako su objektivistički pjesnici Louis Zukofsky i Jerry Reisman, koje je Joyce sam potaknuo na pisanje scenarija Uliksa, predložili upravo Chaplina kao protagonista, ali i redatelja filma.

uliks
Foto: facebook.com/CharlieChaplinOfficial

Adaptacija „Uliksa”

Američka je kuća Warner Brothers 1931. htjela otkupiti prava na roman, ali Joyce je već 1932. žustro odbacio tu ideju, smatrajući da dotični Amerikanci ne bi mogli iznijeti principe romana na filmsko platno. Pored Ejzenštejna, jedine su mu opcije bile njemački redatelj dokumentarnih filmova Walter Ruttmann i Robert Flaherty.

Do adaptacije Uliksa ipak nije došlo sve do 1967. kada je u razdoblju filmskog modernizma režira američki redatelj Joseph Strick. Njegov je Uliks smješten u suvremeni Dublin i lišen je boje.

Crno-bijela adaptacija nadahnuta djelom Jeana Luca Godarda i Alfreda Hitchocka oslanja se na eksperimente filmske avangrade, poigrava se sa zvukom i slikom posebice pri iznošenju kompleksnih momenata poput unutarnjih monologa troje protagonsta: Leopolda Blooma, Stephena Dedalusa i Marion (Molly) Bloom. Godine 2004. povodom stote obljetnice Bloomovdana izlazi film Bloom irskog redatelja Seana Walsha koji svojom banaliziranom i trivijaliziranom adaptacijom izaziva nezadovoljstvo Joyceovih poklonika, posebice zbog nerazumijevanja narativnih postupaka predloška. Stoga je ideja o adekvatnoj adaptaciji Uliksa i dalje goruća tema foruma filmskih i književnih kritika.

(Visited 130 times, 1 visits today)
Be social

Komentari