“Svjetalce” (A. Moresco): Duboka filozofska meditacija o životu i smrti

„Došao sam ovdje nestati, u ovom pustom i napuštenom selu u kojem sam jedini stanovnik“ – tako glasi uvodna rečenica romana „Svjetalce” talijanskog pisca Antonia Moresca.

Ovu zavodljivu i zagonetnu priču pripovijeda neimenovani čovjek koji živi sam na planinama s prirodom kao jedinim suputnikom. Svake noći, u isto vrijeme, primjećuje udaljeno svjetlo s druge strane doline. Pripovjedač postupno razotkriva tajnu tog svjetla i u zapanjujućem zapletu, postaje i sam dijelom te misterije. Ovaj kratki roman pretvara se u modernu bajku koja se može čitati kao duboka filozofska meditacija o životu i smrti.

Tko je dijete do kojeg ga je dovelo svjetalce?

Ništa ne znamo o Morescovom neimenovanom pripovjedaču: autor ne otkriva njegov identitet, kao ni razlog zbog kojeg se nastanio u pustom talijanskom selu. Međutim, saznajemo jako puno o njegovom okruženju. Roman je ispričan u sadašnjem vremenu s pripovjedačem koji pomno prati svaki detalj svoje okoline, duboko uronjen u svemir i njegovu metamorfozu.

Glavni lik živi sam u kući koja se nalazi u zabačenom nenaseljenom selu i spreman je, kako priznaje iz prve rečenice, nestati. On razgovara sa životinjama, pticama, kukcima, drvećem, korijenjem, cvijećem, sa svom silnom vegetacijom koja izvire posvuda. A priroda se osvrće unatrag, kroz oči velikog crnog psa koji stoji kao vjesnik pripovjedačevog doslovnog simboličkog prelaska na drugu stranu doline kako bi pronašao izvor neobjašnjive svjetlosti.

Došavši do porijekla svjetlosti, upoznaje dijete za koje se čini da je došlo iz drugog vremena, čak s drugog planeta. Dječak obrijane glave, slomljenog zuba i u kratkim hlačama, živi u maloj kućici usred napuštenog sela. Kao i mnoga djeca, boji se mraka, stoga noću drži upaljeno svjetlo. Ali, za razliku od ostale djece, on radi sve što obično rade roditelji. Kuha, pere, čisti, sam se školuje. U djetetu postoji neka tajanstvena drugost, tračak prošlosti uronjen u sadašnjost. Usamljenost tog djeteta nije rezultat napuštenosti, niti ga je na takav život itko prisilio. Njegova samokontrola preozbiljna je za dob djeteta, geste i postupci čine ga lažno živim jer on je istovremeno mrtvo dijete. Ono što ga čini živim jest način izražavanja osjećaja. Pripovjedač i dijete postepeno postaju prijatelji – međusobno se pripitomljavaju. Dijete postaje pripovjedač, a pripovjedač dijete.

Sve je dio kozmičkog ciklusa

Ova mala knjižica sačinjena je od metafizičkih pitanja koja bi se lako mogla svrstati u filozofski roman. Cijela priča odvija se tamo gdje je priroda preuzela čovjeka i tako moćna, okrutna i bujna nastavlja svoje cikluse, kao u tamnoj šumi Maxa Ernesta koja čitatelju polagano otkriva svoje kutke, tajne i prijedloge.

Da je sve dio kozmičkog ciklusa, da udaljenost označava blizinu, da tama pokreće svjetlost, vidljivo je u ovoj Morescovoj književnoj filozofiji. Tekst priče prikazuje ekološku svijest o intimnom isprepletanju prirode i života. Sve što pripovjedač uočava pokazuje vječnu međuovisnost života i smrti, dobra i zla, svjetlosti i tame – ciklus živopisno utjelovljen s polumrtvim kestenom ili njegovim voljenim ljiljanima.

To je roman o nestanku, o predaji neshvatljivoj sudbini koja određuje kraj svima koji su nakratko imali sreću da budu stvorenja na ovoj planeti. Roman o neodvojivosti tame i svjetla u kojem je sve uronjeno u trajni ciklus života i smrti, sve se kreće u vječnom, mehaničkom pokretu, u kontinuiranoj transformaciji prirode u kojoj se neprestano odvija borba za opstanak. A život bilo kojeg bića; ljudskog, životinjskog ili biljnog bolno je jer se temelji na čežnji za preživljavanjem koja je izložena mučnoj patnji. Preživljavanje je stalno ugroženo uzajamnim ugnjetavanjem bića i elemenata koja naseljavaju prirodu i doživljavaju svijet. U romanu je puno toga neizrecivo jer autor ne može objasniti prirodu stvari, ali zato dominira zapanjujuća i zastrašujuća stvarnost.

Kratki spoj između života i smrti

Pripovjedač i dijete likovi su u ovom romanu baš kao i lastavice, krijesnice, pas slomljenih nogu, lijljani, jazavci, poluživ kesten, pa i izvanzemaljska bića koja se čine mogućima zbog bijesa pastira koji njeguje svoj intimni oblik ludila – svi oni dijele iskustvo neshvatljivog na različitim razinama svijesti.

„Kraj svakog našeg istraživanja biti će mjesto odakle smo započeli…”

„Stvarnost ne možete prepoznati pomoću obrasca. Ako bilo što pisac mora prepoznati, mora pustiti da stvarnost teče svojim tokom, razbijajući iluziju linearnog lanca koju moderna fizika propituje više od pola stoljeća”, ističe autor. To je upravo razlog zašto se u ovom romanu događa neka vrsta kratkog spoja između života i smrti; postoje praznine, proboji i prolazi. Danas više nego ikada, svjetlost i tama nisu u suprotnosti jer postoji kanal koji ih povezuje, na čijem se kraju stapaju i vraćaju u jedinstvu, tamo gdje su i započeli. Sve što zovemo početkom postaje kraj, a ono što smo okončali znači da smo nešto i započeli. Svaki naš korak, korak je prema kraju. Između kraja i početka istražujemo, a kraj svakog našeg istraživanja bit će upravo ono mjesto odakle smo započeli, mjesto koje ćemo po prvi put vidjeti, rekao bi T.S. Eliot.

„Kamo idemo?” – „Ne znam.”

Pripovjedač, tražeći svjetalce, otišao je umrijeti, otišao je tamo kako bi mogao reći: „Ovdje je završena ova užasna samoća”. Iskupljenje je gotovo. Zbog toga mu dijete priprema onu drugu kućicu: „Za koga je kućica koju sređuješ?”, upita ga pripovjedač, naježivši se.

„Za tebe” odgovorio mu je.

A onda će se jednog dana tamo blizu upaliti jedno drugo svjetalce… Bit će to dva svjetalca umjesto samo jednog, dva mala i prigušena svjetla koja će zasjati u noći. Dijete mu daje ručicu. Hvata je svojom velikom rukom. „Kamo idemo?”, pita ga pripovjedač.

„Ne znam.”

Moresco je uistinu na drugom planetu.

Oporuka na početku knjige

Svjetalce je prvi roman objavljen na hrvatskom jeziku ovog originalnog talijanskog književnika Antonija Moresca, kojeg mnogi uspoređuju s Don DeLillom i Pynchonom. Njegova izdanja su se pojavila relativno kasno, nakon što ga je nekoliko izdavača odbilo, sve do 1993. godine kada objavljuje svoj prvi roman „Clandestinita” („Bijeg”). Objavio je mnoga druga djela, poput kratkih priča, a organizirao je i nekoliko skupnih putovanja za pješake diljem Italije i Europe koji su postali teme nekih njegovih djela.

Roman ima oporučnu vrijednost za autora koju je izjavio u uvodnom djelu knjige. Na prvi pogled nisam očekivala da ću pronaći tako dubok tekst u ovoj kratkoj, zagonetnoj knjižici od stotinjak i nešto stranica, koji se može čitati kao izravna bajka o misterijima duše potičući nas na filozofsko promišljanje o smislu života i svemira, ne učeći nas nečemu novom, nego prikazuje stvari s drugog gledišta, drugačijeg od uobičajenog s kojim promatramo ovaj začudni svijet.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.