Dokukutak: Pokušajte ne plakati (“Dear Zachary”, K.Kuenne)
Your Father’s Murderer: A Letter to Zachary, ili u originalu Dear Zachary: A Letter to a Son About His Father, potresan je dokumentarni film Kurta Kuennea (posljednji projekt Batkid Begins). Jedan je to od onih filmova koji, ako ga pogledate u stanju depresije, čini vaš život još manje vrijednim življenja. Emotivan, težak i uznemirujuć, ali isto tako iskren i unikatan – Dear Zachary priča je o Andrewu Bagbyu, njegovom sinu, nepravdi, ljudskoj pokvarenosti i nama kao društvu.
U studenom 2001., u dvadeset i osmoj godini života, Andrew Bagby brutalno je ubijen na parkiralištu parka u Pennsylvaniji. Kurt Kuenne, jedan od njegovih najbližih prijatelja, u njegovu se počast odlučuje za poduži put intervjuirajući Andrewove prijatelje i rodbinu kako bi prikupio sve informacije, razmišljanja i još nepoznate stvari o Bagbyu. Cilj mu je ovjekovječiti život svog prijatelja dok slika ne počne blijediti. No, ovo nije samo tribute film. Priča postaje znatno kompliciranija kada Andrewova bivša djevojka obznani kako je trudna. Kurtova se ideja pretvori u stvaranje svojevrsnog pisma, ostavštine djetetu svoga najboljeg prijatelja. Od ovdje, pa nadalje priča postaje sve teža i kompliciranija. Iako su sve informacije o ovom slučaju dostupne na internetu (nemojte googlati) zastao bih sa sižeom Dear Zacharyja i preporučio vam da pogledate film. Jednostavno, bez obzira na to što se radi o stvarnosti, otkrivanje budućih događaja u filmu znatno će promijeniti stanje uma s kojim ga započinjete gledati, a bilo koje iole dublje zadiranje u radnju bio bi spoiler.
Sličnu sam stvar rekao kada smo u dokukutku imali serijal HBO-a Jinx – stvarnost strašnija od fikcije. I istina je. Da je ovo bio igrani film, ljudi bi nakon projekcije izlazili nezadovoljni i ljuti. Kako se radi o dokumentarnom filmu (i to srceslamajućem) nakon gledanja osoba ostaje u nevjerici i emocionalno iscrpljena.
Što se realizacije ideje tiče, film na podosta mjesta koristi glazbu i montažu u funkciji koja je pretjerano ekspresivna. Naime, govornici, a i priča, u emocionalnoj su neravnoteži i dostatni su sami sebi. Jednako bi bili uneseni u priču i bez nekoliko sekvenca s bombastičnom glazbom i efektima bliještećih boja. Imam dojam kako se redatelj podcijenio. Svi govore sami za sebe i dodatno je naglašavanje nepotrebno. No, montaža isto tako zaslužuje i pohvalu. Stare arhivske snimke, intervjui, slike, naracija, povezani su u koherentnu cjelinu koja se veoma brzo razvija i zaintrigira gledatelja. Pričanje priče za pet.
Kuenne nas brzo upoznaje s obitelji Bagby koja, što duže traje film, postaje sve bliža i bliža gledatelju. S obzirom na povezanost redatelja i Andrewa, uspio je dobiti izuzetno intiman pogled na sve. Upravo je ta intima veliki adut filma. Dear Zachary postaje izuzetno osoban film daleko od objektivnosti. Koliko je tribute film, toliko je i kanaliziranje ljutnje i želje za pravdom redatelja, prijatelja, obitelji, a i ponešto više od toga. Manipulativan, jedinstven i, nadasve, tužan – Dear Zachary fantastičan je dokumentarac koji više nikada neću pogledati.
