„Kad svijeće dogore” (S. Márai): Majstor uočavanja i zaustavljanja trenutka

Nastojim ne suditi knjigu po koricama, ali mi izdanje, točnije naslovnica, prilikom kupnje itekako igra ulogu te sam s vremenom izgradila sposobnost da nasumičnim pogledom na naslovnu stranu točno znam kad je koji izdavač u igri i procijenim kakav me sadržaj čeka, što bi dakle, u prijevodu značilo da određenim dijelom ipak sudim, ili blaže rečeno: na temelju nje gradim svoj prvi dojam (iako uvijek ima izuzetaka od pravila).

Divan je osjećaj kada te knjiga uspije ostaviti bez teksta, a tim bolje ako je istovremeno ukoričena u jedno ovakvo izdanje. Esteta sam, volim lijepe teksture, boje i knjige koje su na polici jednakih dimenzija, sličnih nijansi i dizajna. Izdavačka kuća OceanMore je u posljednje vrijeme gradila taj specifični vizualni identitet – minimalizam u svoj svojoj raskoši; spoj briljantnih autora i prekrasnih izdanja u koja je evidentno uloženo truda i ljubavi, kako u osmišljavanju vizualnog aspekta, tako i u odabiru kvalitetnih autora. To je vidljivo i u naslovu „Kad svijeće dogore”.

(Ni)je sve u detaljima

S jedne se strane borim između osjećaja zadovoljstva kojemu je prethodio moj odabir konkretno ovog naslova, dok me s druge strane knjiga „Kad svijeće dogore” stavila u pomalo nezavidan položaj.

Pisanje ovog osvrta, kojeg pišem iz namjere kako bih ovu knjigu osvijestila i približila drugim čitateljima, a postoji i onaj (pomalo sebičan?) razlog koji uključuje moj osobni doprinos broju tekstova i iskazivanju poštovanja ovom autoru. Bila bi zaista velika šteta da vam se ova knjiga ne nađe na listi želja.

Majstor uočavanja i zaustavljanja trenutka

Márai je umjetnik, majstor zapažanja, koji iz svakog proživljenog trenutka svojih likova uspije izvući maksimum emocija, i to kroz naizgled trivijalne svakodnevne radnje, poglede, kretnje i korake.

I iz tog razloga možete pretpostaviti koliko je nezahvalan ovaj moj trenutni položaj: pokušaj opisivanja i analize knjige, u kojoj je autor svojim opisivanjem dosegao najviši stupanj preciznosti i napisao tekst koji je gotovo pa nemoguće prepričati?

Dugo nisam pročitala djelo koje sadrži ovoliko opisa i detalja; kako u pogledu samih likova, vremena i prostora, osjećaja, pa sve do onih najsitnijih detalja poput pogleda, kretnje, ekspresije lica i gestikulacije. Kako opisati nečiji pogled?

Kako opisati nečiji hod i na temelju njega stvoriti atmosferu u kojoj čitatelj čuje korake glavnog lika? Možda si možete vizualizirati autorovu sposobnost uočavanja i prepričavanja, ako vam kažem da je Márai sposoban na temelju jednog pokreta napisati cijelu stranicu priče.

Toliko je dobar u opisivanju da pišući o naizgled trivijalnim stvarima, poput položaja namještaja u prostoriji, čitatelju uspješno prenosi atmosferu i emociju, mijenja mu raspoloženje.

Márai je vješt i precizan u odabiru riječi, vješt do te mjere da kroz sitnice i detalje na čitatelja prenosi onu najdublju emociju. Čitatelj ih jednostavno osjeća, i baš je to ona dodatna dimenzija ljepote koja ovu knjigu izdvaja od drugih, tematikom i žanrom srodnih književnih djela.

Márai svojim umijećem i književnim izričajem ovaj moj tekst neupitno dovodi do granica osrednjosti, u što ćete se, nakon čitanja knjige imati prilike uvjeriti i sami.

„Čekaj me i ja ću sigurno doći, samo me čekaj dugo”

Naizgled jednostavna radnja koja bi u pokušaju prepričavanja potencijalno mogla djelovati kao već ispričana priča. Međutim, autor briljantno gradi svoje likove za koje sam iz stranice u stranicu bila sve jače vezana, do te mjere da me na nekim dijelovima znatiželja živu pojela jer iz stranice u stranicu postaje sve napetije i neočekivanije.

„Čekaj me i ja ću doći, samo me čekaj dugo. Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom..”

Ove riječi izrekao je 40-ih Konstantin Simonov, a glavnom je liku pristiglo pismo dočekao nakon čak 41 godinu i 43 dana.

Kroz priču pratimo generala koji na samom početku dobiva već spomenuto pismo, a priča se gradi retrospektivno i vi skupa s generalom jedva čekate: čekate kako biste otkriti što se i kako događalo u prošlosti, kao i na ono što će se tek događati.

„Sada kada je prošlo prvo iznenađenje odjednom se osjećao umorno. Čovjek se cijeli život priprema. Prvo je uvrijeđen. Onda želi osvetu. Onda čeka. Već je dugo čekao. Više se nije sjećao kad su se uvrijeđenost i želja za osvetom pretvorile u iščekivanje. Sve ostaje u vremenu, ali postaje tako bezbojno, baš kao one stare fotografije snimane na metalnim pločama.”

Čovjekova najviša svrha

Krenula sam čitati pod pretpostavkom da će tema knjige biti neka neprežaljena žena u generalovom životu – kako to nerijetko i biva, a ono što me se nekako najviše dojmilo je to da sam zapravo čitala knjigu o prijateljstvu.

Pravo, iskreno i bezuvjetno prijateljstvo za glavnog lika predstavlja ujedno najvažniju i najvišu čovjekovu svrhu. Ono najbolje od ljudske prirode što čovjek može dati drugom čovjeku, njegovu temeljnu ulogu spram drugoga, ako pak ima dovoljno sreće da se u njoj ostvari.

„Njih nije obuzela žudnja koja se javlja kod ljudi u onom nesvjesnom i iskrivljenom obliku kada prvi put čovjek želi oduzeti svijetu tijelo i dušu drugoga čovjeka, da bi to pripalo samo njemu, i jedino njemu…. Njihovo prijateljstvo bilo je tako ozbiljno i nijemo kao što su to svi veliki osjećaji koji ostaju za cijeli život. I kao u svim velikim osjećajima, i u ovom je bilo i sramežljivosti i osjećaja krivnje. Čovjek ne može nekažnjeno oduzeti nekoga ostalima.”

Ovo je priča o prijateljstvu, ljubavi, životnom pozivu, samoći, tuzi i izdaji. U knjizi „Kad svijeće dogore” autor postavlja pitanje postojanja moralnih načela, njihove interpretacije i posljedične ovisnosti od položaja onog tko ih tumači, uza sva ona pitanja koja se tiču najdublje čovjekove prirode.

Što je ono ljudsko i što nam je urođeno? Što smo od svega toga mi, a što smo stekli obiteljskom situacijom, odgojem i kulturom te koliku je ulogu odigrala sredina u kojoj smo odrastali?

Možemo li u neko svoje (ne)djelovanje biti sigurni stopostotno, ili pak više naginjemo onoj staroj „nikad ne reci nikad”? Može li se čovjek zaista promijeniti i kako?

Koja nam je obveza prema drugom ljudskom biću? Postoji li ono „ispravno” i je li ispravno i onda kada je za drugoga dijametralno suprotno? Koja je granica između „ja” i „drugi” i postoji li neki univerzalni minimum načela koji bi nas vodio prema onome što bi podrazumijevalo najbolju, ultimativnu odluku?

Kako u svemu tome odabrati stranu, opredijeliti se za „jedan put”, i ostati čovjek, prvenstveno sebi pa onda i prema drugima? Iako brojem stranica ne prelazi dvjesto, knjiga za sobom ostavlja ogromnu podlogu za promišljanje i vlastitu introspekciju.

„Ali činjenice su ponekad samo jadne posljedice. Čovjek ne griješi time što čini, nego namjerom kojom čini ovo ili ono. Sve je u namjeri. Čovjek može biti nevjeran, može učiniti podlost, da i najgore, može i ubiti nekoga, a iznutra ostati čist. Činjenice još nisu istina. One su uvijek samo posljedica.”

Što je povjerenje i kako ga definirati? Postoji li i onda kada ga druga strana iznevjeri i koja je uloga naših očekivanja u svemu tome? Što je sa situacijama u kojima svoje povjerenje dajemo isključivo jer ono po defaultu podrazumijeva nešto zauzvrat?

Kakvi smo to onda mi i jesmo li prijatelji osobi s druge strane? Bi li se prijateljstvo kao takvo trebalo svesti pod neki univerzalni pojam i načela ili ga ostaviti ovako krhkim i podložnim subjektivnom tumačenju?

„Osim toga, ljudi rado bježe i od samoće u svakovrsne intimnosti, zbog kojih se najčešće kaju, ali neko vrijeme misle da je ta povjerljivost već neka vrsta prijateljstva. Sve to, naravno, nije ono pravo. Čovjek zamišlja da je prijateljstvo služba. Ni zaljubljenik ni prijatelj ne očekuju nagradu za svoje osjećaje. Ne želi protuuslugu, ne vidi nestvarnim biće koje je odabrao za prijatelja, poznaje mu greške i prihvaća ga sa svim posljedicama. To bi bio ideal. I ako jedan prijatelj poklekne, jer nije pravi prijatelj, možemo li ga optužiti ili osuditi njegov karakter i njegovu slabost? Što vrijedi prijateljstvo u kojem u drugome volimo vrline, vjernost, izdržljivost? Što vrijedi bilo kakva ljubav koja hoće nagradu?”

A ljubav?

Za kraj, valja spomenuti i dimenziju ljubavi, jer kakva bi to knjiga bila kad se bar u nekim aspektima ne bi bavila tim najkompleksnijim ljudskim odnosom, pa je tako autor dao svoj doprinos i u tom polju.

„Zato što strast ne raspravlja riječima razuma. Strasti je posve svejedno što dobiva od drugoga, ona se želi izraziti, nastoji potpuno provesti svoju volju, pa ako zauzvrat i ne dobiva ništa drugo nego blage osjećaje, ljubaznost, prijateljstvo ili strpljivost. Sve su velike strasti beznadne, inače nisu strasti nego nagodbe, pametni kompromisi, razmjene mlakih osjećaja.”

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.