Punkoplov: 15 godina od albuma “Kingwood” (Millencolin)
Punkoplov #5
Millencolin – “Kingwood”
Datum izlaska: 29.03.2005. (EU), 12.04.2005. (SAD), (Burning Heart, Epitaph Records)
Koji je to …ac?
“Kingwood” je šesti album švedskog punk-rock benda Millencolin. Iako je bio promoviran kao povratak korijenima, po meni je on više odmak od njih. Brzi i luckasti softcore punk i ska ritmovi s početka karijere mutirali su kroz nešto zrelije melodične pop-rock faze četvrtog i petog albuma u mračniji, dublji i alternativniji zvuk “Kingwooda”. Ovo nije nužno njihov najbolji, ali je vjerojatno najzanimljiviji uradak.
Kako to zvuči?
I dalje kao Millencolin, samo eksperimentalnije, ljuće i moćnije. Glavni naglasci su na melodiji, od velikih refrena do fine doze pozadinskih vokala, i na jačini izvedbe, naročito bubnjeva, što se dobrim djelom može pripisati i produkciji. Za mene osobno “Kingwood”, iako je emotivan album, zvuči jako hladno, ali ne u negativnom smislu – direktan je, neobazriv, istovremeno tehnički i bez kontrole.
Vjerojatno je dio hladnoće i u mojoj glavi kad povežem Švedsku i bijeli, šumski cover ploče na kojem se uglavnom nose jakne i kape. Povremeno disciplinirane gitare Erika Ohlssona i Mathiasa Farma su glasne i nabrijane, s nekoliko vrlo živih solaža (Birdie), ponekad robotskim riffovima (My Name Is Golden), zanimljivim frcanjima, i međusobnim nadopunjavanjima. Već spomenuti bubnjevi, odnosno Fredrik Larzon za njima, udarani su uzduž i poprijeko s autoritetom, dok je bas u cijeloj priči nekako zatomljen. Cjelokupan zvuk je crunchy, kao tek otvoreni čipi čips.
Nikolin vokal, nekad očajan, nekad pomiren, cijelo je vrijeme osjećajan. Za njega prepoznatljiv iskrivljeni engleski izgovor i katkad smiješno slaganje rima daju ionako osobnim pjesmama dodatnu dozu osobnosti. Najnekarakterističnija stvar albuma, ma cijele diskografije, je Simple Twist of Hate, gdje, prikladno tematici, cijeli bend, a naročito Nikola, divljački grle svoju siroviju punk stranu.
A o čemu oni trkeljaju?
O ozbiljnijim i težim temama. Unutarnji problemi, pitanja, lomovi i poneki problem s vanjskim svijetom i društvom okupiraju većinu lirike koja je napisana na način na koji je primjenjiva i na slušatelja, koliko god ona bila osobna. Millecolin je oduvijek emotivan bend, ali ovdje to zna biti bolno. Shut You Out i Farewell My Hell su najbolji primjeri toga. Samo Mooseman’s Jukebox, gdje Sarcevic nabraja bitne mu pjesme, može proći pod lakši broj od tucet pjesama koliko ih ovdje ima.
Shut You Out ide ovako:
Even the smallest thing could be enough for you,
Still it was too hard for me to give.
Even the smallest thing could break your heart in two,
No wonder why its hard for you to live.
Just like I turned you down,
I always shut you out.
No matter who I blame you’re not around,
I cannot turn back time, I cannot change a thing.
No matter what they say, I shut you out.”
– a Farewell My Hell ovako:
“Everything will soon turn black, so here’s my letter
To get it off my chest
Promise father, don’t look back, it’s not for the better
I know you tried your best
Hear you, little brother, me, you know I’m sorry
For every high hand
Give my love to mother, please, tell her not to worry
I hope she’ll understand
Everybody seems so happy like they all share
Something I haven’t felt for years
For long, I’ve tried to just hold on but now I don’t care
I’m closing down my thoughts and fears
Forgive me, life is cruel
I’m leaving you”
Nikola nerijetko piše iz drugih rakursa, ali uvijek pogodi bolnu točku. Ray, Birdie i Biftek Supernova govore o rastu, zrelosti i iskorištavanju vlastitog potencijala, Stalemate se bavi ljubavnim ‘patom’, dok Hard Times daje konačnu pljusku:
“When you are winning
When you are winning I’m with you,
I’m all for smalltalk
If you want smalltalk then pick up the phone,
I’m sun and springing, yeah
Sun and springings what I do,
Cause when the hard times are coming
My true colors show
And what I give you is nothing
I say you’re on your own
‘Cause when the hard times are coming
I’m the first to run
So for the hard times
You know you’re on your own”
Iako na ekranu sve ovo nekome možda zvuči jadno ili sladunjavo, zbog ovih pjesama se ne režu žile. Glazbena podloga i vokalni intenzitet prije trijezne i motiviraju, a iskrenost i istina koje iz njih izlaze, iako ne ostavljaju ravnodušnim, nisu nepremostive.
Ima li u ovom osvrtu nešto zanimljivo?
Ima nešto. Nikola Sarcevic, ili Šarčević, srpskih je korijena, a u nekim pjesmama se i referira na to (ne na ovom albumu, ali poslušaj Devil Me s “Pennybridge Pioneers” i Vicious Circle s “Machine 15”).
Pjesma Farewell My Hell našla se u švedskom vampirskom filmu “Frostbite”.
Producent “Kingwooda” je Chips Kiesbye, inače gitarist u bendu Sator, koji je također radio s The Hellacopters, The Nomads i mnogim drugim švedskim imenima.
Već spomenutu naslovnicu albuma, kao i svaku naslovnicu i artwork vezan za Millencolin, napravio je njihov gitarist Erik Ohlsson.
Zašto bi me ono bilo briga?
Zato što smo se napokon, barem na jedan album, makli na drugi kontinent. Millencolin je nešto najzanimljivije što Švedska, pa i Europa, imaju za ponuditi glede alternativne glazbe, točnije melodičnog pop-punk rocka. Iako će uvijek biti zapamćeni po ploči “Pennybridge Pioneers”, nepobitnim klasikom žanra, imaju raznovrsnu ponudu, čemu u prilog govori i “Kingwood”.
