Suvremeni francuski pisci: jeftina provokacija ili klasici u najavi?

Francuskoj književnosti oduvijek je u fokusu položaj individue u društvenom sistemu i kao takva je pokazatelj raznih epoha kroz koje je zemlja prolazila. Razdoblje do 1789. obilježeno je hijerarhijskom strukturom društvenog uređenja i klasnim sustavom, a godine 1789. dolazi do Francuske revolucije koja traje idućih deset godina. Francuska revolucija sa sobom je donijela velike i značajne promjene i kao takva je najznačajniji događaj u povijesnom kontekstu. Njene ideje ubrzo su se proširile i izvan granica zemlje, a njen je snažan utjecaj vidljiv u svim aspektima kulturnog, političkog i društvenog uređenja današnje V. republike.

Specifičan i autentičan tok misli i izražavanja

Unazad dvije godine veću sam pažnju posvetila čitanju suvremenih francuskih autora i vjerujem da, povlačeći paralelu među njima (uz nastojanje da ne odem previše u generalizaciju) ne mogu puno pogriješiti.

Iako postoje izvjesne razlike prvenstveno u pogledu tematike o kojoj pišu (Annie Ernaux, Frederic Beigbeder, Emmanuel Carrere, Michel Houellebecq), vežem ih i kompariram kroz stilski izričaj; bespogovorni i direktni, britki na jeziku, pišu inteligentno i bez cenzure. Iako različiti, sve ih veže taj specifičan i autentičan tok misli i izražavanja.

Ono što mi je zaista interesantno je činjenica da, iako se za pojedine od navedenih postavlja pitanje (bez)vrijednosti stilskog izričaja i cjelokupnog književnog opusa, istovremeno su svi odreda i dobitnci raznih književnih nagrada.

Annie Ernaux

Dobitnica je Nobelove nagrade za književnost 2022. godine. Studirala je na Sveučilištu u Rouenu i mnogo godina kasnije radila kao profesorica književnosti u srednjoj školi. Svoje knjige počela je objavljivati 70-ih te vrlo brzo stekla vlastitu publiku. Danas se smatra najangažiranijom francuskom autoricom, a pojedine knjige ubrzo su stekle status suvremenih klasika književnosti. Neki od istaknutih i nagrađivanih naslova su „Godine” (2008.) i „Djevojačke uspomene” (2016.), obje u izdanju naklade OceanMore, a od nedavno su dostupni i novi naslovi „Nisam izašla iz svoje noći” te „Sram”. Također, pojedine knjige su objavljene i od strane drugih izdavačkih kuća (Booksa, Vuković&Runjić).

Ako mene pitate, nikad dosta novih naslova Annie Ernaux, njenog specifičnog stila izražavanja i njenog života kojeg nam tako bespoštedno poklanja svojim pisanjem. “Godine” sam pročitala i prije nego je okrunjena Nobelovom nagradom te joj ostala vjerna svo to vrijeme. Annie piše koncizno i konkretno, a sve knjige koje sam do sad čitala imale su stotinjak stranica plus-minus, što je  samo jedan u nizu pokazatelja njene vještine izražavanja i pretakanja misli u pisanu riječ; u količinski malo teksta me toliko snažno uvukla u priču i stvorila osjećaj da sam i sama proživjela neke situacije iz njenog života. Nakon svake pročitane knjige imam osjećaj da ju sve bolje upoznajem, kako nju tako i sebe, jer je skoro pa nemoguće ne poistovjetiti se s njom i onime o čemu piše. U malo teksta uspije reći jako puno, bez cenzure, nepotrebnog uljepšavanja, direktno i iz srca.

Annie, iako više priznata i manje osporavana od svojih kolega suvremenika, također iznosi i neke eksplicitne stavove pišući o temama kao što su majčinstvo, obiteljski odnosi, pobačaj, seksualno uznemiravanje i položaj žena, ne ustručavajući se pritom u iskazivanju političkih stavova i vlastite percepcije povijesnih događaja.

Michel Houellebecq

Autor raznih eseja, romana, novela i zbirki pjesama, a osim pisanja okušao se i kao glumac, pjevač i redatelj. Rođen kao Michel Thomas, poznato prezime preuzeo je od svoje bake i njime slovi za jednog od najkontroverznijih književnika današnjice. U svojim se knjigama  bavi temama poput seksualnog turizma, religije, kloniranja, slobode, alternativnih životnih stilova i propitkivanja individue i njenog položaja u društvu. Neki istaknuti naslovi su „Elementarne čestice“ (1998.), „Serotonin“ (2019.), „Mogućnost otoka“ (2005.), „Pokoravanje“ (2015.), „Platforma“(2001.), sve dostupne u hrvatskom izdanju nakladničke kuće Litteris.

Nerijetko osporavan i krivo interpretiran, Houellebecq je autor kojeg krasi lepeza iznesenih stavova i kritike; autor knjiga koje su nerijetko svedene pod prikrivenu pornografiju; jeftinu provokaciju kojom se autor služi kako bi maskirao loš stilski izričaj te ujedno i manjak talenta.

Frederic Beigbeder

Houellebecqov suvremenik, književnik, književni kritičar i komentator, dugo je vremena radio je u Marketinškoj industriji koja mu je kasnije poslužila kao svojevrsna inspiracija u književnom opusu. Neki istaknuti naslovi su „Ljubav traje tri godine“ (1997), „129,90“ (2003.), „Romantični egoist“ (2005.) od kojih su većina romana autobiografske prirode.

Dugo sam razmišljala o sličnostima i razlikama ovih dvaju autora. Osim što su i jedan i drugi suvremeni francuski pisci, oboje su britki na jeziku i pišu konkretno i direktno, bez cenzure. Također, oboje se vješto služe dozom provokacije i ironije što je ujedno i jedan od razloga zbog kojih im je rad i talent nebrojeno puta osporavan od strane šire javnosti i kritike.

Beigbeder u novom izdanju starog naslova iz 2003.  “19,90”, provlači aluzije na druge autore i knjige pa se u tom smislu provlači i Houellebecqov naslov “Širenje područja borbe”, koje u ovom konkretnom slučaju postaje “područje *urve”. S obzirom da mi je ovo prvi put da se susrećem sa Beigbederom, vjerujem da mi je potrebno još pokoje njegovo djelo kako bih stekla pravi dojam. Komparacije radi, došla sam do zaključka da je ključna razlika u stilu pisanja – cinizam. Houellebecq je kroz svoje knjige SVE, ali nije ciničan, i iz tog razloga prema Houellebecqu gajim veći pijetet i samim time zaslužuje moju veću naklonost i pravo prvenstva pri odabiru sljedeće knjige.

Beigbeder piše s intencijom da zainteresira čitatelja i vjerujem da je ova knjiga bila puno šokantnija i skandaloznija 2000-ih kada je doživjela svoje prvo izdanje. Kroz knjigu imamo priliku vidjeti stanje u reklamnoj industriji i zaposlenika (samog autora) koji je odmah po izdavanju knjige zaradio otkaz. Bit ću slobodna i reći da sam osjetila dozu agresivnosti kada je u pitanju iznošenje osobnih stavova, a od same je knjige Beigbeder uspio napraviti reklamu, u čijim je dijelovima  prevladavala mračna atmosfera; previše prostitucije, kokaina i sveopće ispraznosti svijeta. Uskoro nam u hrvatskom izdanju stiže njegov novi naslov, a s njime i prilika da se Beigbeder i ja bolje upoznamo.

Emmanuel Carrere

Još jedan filmski redatelj, scenarist, književnik u prvom redu; jedan od autora kojemu knjige prelaze granice samo jednog književnog žanra. Spoj autobiografije i fikcije možda je najizraženiji u knjizi „Joga“ (2020.), koju na hrvatskom imamo prilike čitati u izdanju nakladničke kuće „Vuković&Runjić“, a koja  obuhvaća, između ostalog,  autorove trenutke maničnih depresija i liječenje terapijom elektrošokovima.

Nema ništa ljepše od toga kad vas nečija vještina konstruiranja rečenica dovede do ekstaze, a Carrere upravo to i postiže iz stranice u stranicu, iz riječi u rečenicu. Carrereova “Joga” je zaista nastala iz ideje pisanja o prakticiranju  joge i svim blagodatima iste, a lagala bih kad bih rekla da joga nije pojam koji se proteže kroz cijelu knjigu i o kojem nisam imala prilike dosta toga čuti.

Autor započinje svoju priču kroz desetodnevnu praksu šutnje u jednom samostanu, no u međuvremenu se događa “život” i knjiga krene u skroz suprotnom smjeru. Autoru se, između ostalog, po prvi put u životu dijagnosticira bipolarni poremećaj, tahipsihija i manična depresija zbog koje ga podliježu terapiji elektrošokovima. Maestralan, briljantan i inteligentan način pisanja je ono zbog čega je ova knjiga jedna od najboljih koje sam prošle godine primila u ruke. Toliko ogoliti sebe i svoje misli, pisati toliko iskreno i sa zavidnom sposobnošću introspekcije, bez lažnog zavaravanja i opravdanja; to je ono što mi pada na pamet pri pomisli na ovog autora. Provokativan, duhovit i zanimljiv, bez lažne skromnosti i patetike, direktan i britak na jeziku; Carrere je pisac koji zaslužuje veći interes kod čitalačke publike, a ujedno i veći broj napisanih osvrta.

Da zaključim ovaj tekst, postavlja se pitanje:

Jesu li čitatelji i kritičari na spomen i opis seksualnih odnosa, prevara, nevjere, prostitucije i konzumiranja opojnih sredstava, automatizmom skloniji stjecanju negativnog prvog dojma? Koja im je osobna granica prijeđena u tom trenutku? Zašto, čitateljska publika s druge strane, ima toliko ekstremno različita mišljenja kad je u pitanju objektivno sagledavanje i ocjena knjiga i kako je moguće da jednog autora jedni glorificiraju, dok drugi tog istog svrstavaju u najnižu kategoriju književne vrijednosti?

Nemam odgovor na ovo pitanje, ali to je ono što me iznova intrigira. Vjerojatno zato jer je objektivnost, u tom slučaju, samo prikriveno subjektivno iskustvo. Doživljavamo li dozu provokacije kao nešto loše i kontroverzno i imamo li tendenciju te pojmove svesti pod sinonim?

Odgovori na ova pitanja proizlaze iz različitih interpretacija i u prvom redu čitateljskog ukusa (jer kažu da je ljepota u oku promatrača).

Neke od tema ovih francuskih autora su egzistencijalizam (kao nepresušni izvor inspiracije), pitanje slobode i koliko smo zapravo slobodni u ovom (ne)nametnutom sistemu? Koliko smo sretni i može li čovjek dostići tu utopiju, osjećaj kojemu težimo interpretirajući ga (pogrešno?) kao dugotrajno i nepromjenjivo stanje?

Pitanja ljudskih prava i slobode

Nerijetko se postavljaju pitanja ljudskih prava i slobode te kako tu istu slobodu svi doživljavamo na drugačiji način. Kroz svoje knjige autori postavljaju pitanje je li nedostatak slobode opravdan jer nam on, u jednu ruku, pojednostavljuje preživljavanje u ovom svijetu raznih ideologija i vrijednosti; imajući u vidu okvire unutar kojih možemo/moramo djelovati, manjak slobode u tom bi smislu ujedno podrazumijevao i manjak konflikta i potrebnog uloženog truda. Privid sigurnosti s jedne strane, iluzija slobode s druge.

Svjesna sam činjenice da čitamo iz različitih pobuda, a mene je kod ovih knjiga privuklo sve ovo prethodno navedeno. U uvjerenju sam da bi književnost, bar u jednom svom dijelu trebala iznenaditi, educirati, razotkriti, potaknuti na konverzaciju, iznošenje mišljenja i inteospekciju, umanjiti (ili bar osvijestiti) predrasude i stereotipe, potaknuti aktivno i svakodnevno preispitivanje vlastitih misli i stavova.

Slagali se mi s autorom ili ne, književnost bi u nama trebala probuditi nekakvu strast i svijest, a ove knjige su kod mene postigle taj efekt i baš iz tog razloga biram ove autore, opet i iznova.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.