The Mandalorian: Dobar, loš, sladak upičkumaterinu
(blagi spoileri u nastavku)
Nekoć davno u dalekoj… Ma Mandalorian je zakon!
Prva igrana serija u Star Wars svijetu bolja je od nekolicine filmova istoimene sage… I ne, to nije samo zbog ‘malog Yode’, koji iako na njega liči, pravi Yoda nije.
The Mandalorian ostavlja dojam westerna, svojevrsnog svemirskog ‘divljeg zapada’ (pod jednim oklopom pojavljuje se čak i Brendan Wayne, sin Johna Waynea). Nema Jedija, nema politike, nema prijestolja, samo pijesak, odmetnici s pištoljima i tjeralice zbog kojih će brat brata koknuti. Iza Mandaloriana stoje glumac i redatelj Jon Favreau (Avengers, The Lion King remake…) i Dave Filoni (Star Wars Rebels i The Clone Wars animirani serijali), potpomognuti nekolicinom zvučnijih imena filmske industrije.
Da, emocije su stvarne (glupi Stormtrooperi…)
Priča je kronološki smještena nakon šestog filma (6 godina prije rođenja Rey, aktualne SW heroine) i raspada Imperije, a prati mandalorijanca ‘Manda’, našeg anti-junaka i lovca na glave koji je prije svega odan svome klanu i samotnjačkom životu. Nakon jedne specifične tjeralice emotivno se zakačio za jednog malca i tu se dogodio ‘klik’ nakon kojeg počinje priča o bijegu, skrivanju, borbi i prijateljstvu.
Radnja je jednostavna, ali zanimljiva i s dušom, a likovi, kojih nema mnogo, su svaki na svoj način pamtljivi. Svaka od 8 otprilike polusatnih epizoda ima diskretnu dozu akcije, humora, drame i emocija – akcija je zanimljiva, humor je kvalitetan, drama je lagana, a emocije su stvarne. Pogotovo kad glupi Stormtrooperi naprave nešto toliko brutalno… Ne mogu to ni napisati… Evo, sad moram popiti apaurin.
Tko se nije zaljubio u Baby Yodu ima srce od leda
Da, emocije su ovdje posebne. S jedne strane dobivamo ih od čovjeka u oklopu, a s druge strane od malog stvorenja koje je praktički hodajuća emocija. Naizgled hladni i rezervirani mandalorijanac kroz svoju kacigu ispušta osjećaje koje možemo samo čuti, ali ne i vidjeti, tako da veliku ulogu ovdje igra naša mentalna slika. Ono što je mene očaralo jest koliko toga može izraziti netko kome ne vidimo lice.
Za ‘Baby Yodu’ ili ‘The Childa’, zapravo lutka potpomognutog CGI tehnologijom (navodno su sve scene s njime snimate dvaput, jednom s njime, drugi put bez njega, pa se odabralo između real lifea i CGI-a), nije potrebno stvaranje nikakve slike – na prvi pogled ste zaljubljeni, bilo da ste Star Wars fan, fanatik, ovlaš poznavatelj ili totalni neznalica. Sve nelogičnosti, sva pitanja i nejasnoće koje su mi se pojavljivale u šupljikavoj glavi tijekom serije, a bilo ih je nešto, odagnala je pomisao na njegove ogromne crne oči i klempave uši. Simpatije kojima ovaj mališan ispunjava su epske i nedorečene – kao da je mlađi brat, ljubimac, dijete i prijatelj, sve odjednom. Želite ga zagrliti, nahraniti, maziti, paziti, ušuškati… Ma Baby Yoda je sve!
Glazba koju si skidaš na mobitel
Glazbena podloga svakako ide u prilog western i emotivnoj atmosferi. Oscarom nagrađeni švedski skladatelj Ludwig Göransson (Crna pantera, Venom, Creed) stvorio je pulsirajuć, unikatan i netradicionalan Star Wars ambijent, a Mandalorianu dao identitet. U 4 sata, koliko formalno traje soundtrack (svaka epizoda ima svoj mini album), Göransson je spojio klasično s modernim, te je zvuk istovremeno zemaljski i svemirski, primitivan i profinjen, iznenađujuć i poznat. Upečatljiva flauta, glasni plemenski bubnjevi, istočnjačko-zapadnjački obrisi, izražen bas, sporo, brzo, toplo, hladno, pa elektro, pa napeto, pa tužno, pa sretno, pa orkestralno – i tako iz epizode u epizodu.
Mandalorian i neimenovani 50-godišnji magični bebač vratili su ravnotežu i mir u galaksiju. Ratovi zvijezda opet su in i život ima smisla. Život koji bih dao za tog malenog.
This is the way…
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
